HOC TIGMEN - ciboriji ranoga srednjeg vijeka na tlu Istre i Dalmacije

U nutrini kršćanskoga hrama posebnu arhitektonsku cjelinu tvore ambijenti liturgijskoga namještaja. To su pretežno kamene instalacije razmještajem i oblicima podređene obrednim funkcijama prostora. Pritom sklop ciborija upravo atraktivno naglašava mjesto oltara u sakrariju ili krsnoga zdenca u baptisteriju crkve. Ciborij je kao posebna arhitektonska struktura, u epohama kršćanske umjetnosti, bio likovni akcent nad mjestom mističnoga čina u hramu. Takav osobito je njegovan na Zapadu, u krilu Rimske crkve i ambrozijanskoga bogoslužja. O tim tradicijama u ranome srednjem vijeku svjedoče deseci ciborija u prialpskome području te na italskoj i slavenskoj strani Jadrana. U hrvatskome kulturnom naslijeđu očuvani su u većim ili manjim dijelovima elementi šezdesetak takvih instalacija. Po množini ulomaka, osobito krune ciborija, najcjelovitiji su oni četverostrani, izloženi u Arheološkome muzeju Pule i Arheološkome muzeju Zadra te u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, dok su po dojmu kojega u prostoru čine upravo reprezentativni morali biti šesterostrani ciboriji u Novigradu, Puli, Rabu, Galovcu kod Zadra i Biskupiji kod Knina te u Kotoru i Budvi.

Različiti su autori pisali o ranosrednjovjekovnim ciborijima u nas u mnogim publikacijama tijekom prošloga stoljeća. No poseban poticaj proučavanju tih umjetnina dali su tematski kolokviji Međunarodnoga istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek koje od 1994. godine Zagrebačko sveučilište organizira redovito u Motovunu. Ondje je i sâm i autor imao priliku izlagati vlastita saznanja o šesterostranim i četverostranim ciborijima nastalim na tlu Istre i Dalmacije tijekom ranoga srednjeg vijeka, u vremenu vrlo složenih kulturnih i političkih prilika. S njima se postupno sužavao prostor bizantske vlasti na Jadranu, a širio opseg germanskih i slavenskih država podložnih Franačkome Carstvu. Tako se širio i utjecaj Rimske crkve s kojom se poistovjetila franačka država u Svetome Rimskom Carstvu na čelu s Karlom Velikim i njegovim nasljednicima. Istra je s Karlom ušla u sustav franačke države, dok je Dalmacija sve do Kolomana nominalno bila u onoj bizantskoj. U njezinu je zaleđu stasala hrvatska država priklonjena Rimskome Carstvu.

Do sinoda u Mantovi, u 9. stoljeću biskupi istarskih gradova bili su sufragani gradeškoga patrijarha, a tek potom akvilejskoga nadbiskupa. Njemu je bio podložan i hrvatski prelat. Biskupi dalmatinskih gradova, pak, od 8. do 10. stoljeća formalno su potpadali pod vlast carigradskoga patrijarha. No, nezavisno od juridičke pripadnosti i tragova koji neupitno govore o bizantskoj komponenti i grčkome jeziku u životu i kulturi Crkve, romanski gradovi na tlu Istre i Dalmacije u ranome srednjem vijeku njegovali su u liturgijskoj praksi, još po tradiciji iz kasnoantičkih vremena, obred Rimske crkve, a s njom i umjetnost Zapada. O tome nam zorno svjedoče, uz ostalo, i ovdje okupljeni ciboriji.

Ova knjiga je svojevrsna razrada motovunskih predavanja i nastavak bavljenja temom ciborija ranoga srednjeg vijeka u nas. Utemeljena je na radovima mnogih istraživača koji su se do sada njima bavili, a značajnu pomoć u radu na njoj pružila je izložba Hrvati i Karolinzi brojnim eksponatima i opsežnim katalogom, u kojemu sam i sâm surađivao. Ipak, ova knjiga je do sada prva integralna obrada ranosrednjovjekovnih ciborija na hrvatskoj strani Jadrana. 

Zasebnu “knjigu u knjizi” predstavlja ovdje donesena analiza važnijih natpisa uklesanih na krunama ciborija. Riječ je o cjelovitijim književno oblikovanim latinskim zapisima, štivu koje sa svojim vrijednostima dopunjuje arhitekturu i sam smisao izgradnje pokrova nad oltarom ili krsnim zdencem.