Francuski prijevodi i poteškoće u prevođenju komedija Ilija Kuljaš i Andro Stitikeca

Znamo da su 23 od 34 komedije koje čine Molièreov opus na hrvatski jezik preveli mladi ljudi željni oživljavanja dubrovačkog kazališnog života, najvećim dijelom u prvim desetljećima 18. stoljeća, i mahom u Dubrovniku. Ilija Kuljaš temelji se na radnji Građanina plemića, a Andro Stitikeca kompilira odlomke iz Umišljenog bolesnika i Ženidbe na silu, uklopljene u središnji okvir Molièreova Škrtca. Budući da su u ovim dvjema komedijama mnoge scene kraćene, prepravljane, dorađivane i dopisivane, teško nam je zadovoljiti se pojmom prijevoda, pa čak i adaptacije. Cilj nije bio prevesti Molièrea, već tadašnjoj dubrovačkoj publici, pa tako i običnom puku, pružiti nešto čemu će se grohotom smijati. Pitanja koja nameće prevođenje uvijek se očituju na više razina: leksičko-semantičkoj, sintaktičkoj, retoričkoj, kulturološkoj... Otuda i brojne poteškoće koje dodatno usložnjava specifična povijest ovih komedija, iznova otkrivena u 20. stoljeću i zapravo do danas nedovoljno proučena. Kulturne referencije, lokalne karakteristike, slikoviti izrazi pružaju nam možda cjelovitiji uvid o Dubrovniku nego o samom Molièreu. Iako ove komedije nemaju književnu vrijednost Molièreovih tekstova, one posjeduju druge adute koje valja istaknuti, a to su: valorizacija dubrovačkog govora 18. stoljeća, slikovitost pučkih izraza, sociološki odnosi između gospodara i slugu odnosno između plemstva i buržoazije, dragocjeno književno svjedočanstvo o europskom optjecaju Molièreovih djela... Treba li dakle po svaku cijenu upućivati na Molièrea u ovim djelima ili nam ih valja prepoznati kao samosvojna dramska djela?