Srednjovjekovni relikvijari i njihova uloga u kršćanskim procesijama

Kršćanska liturgija od svojih početaka ima izrazito dinamičan karakter. Njezini obredi inicijacijske, kongregacijske ili memorijalne naravi koncipirani su od raznih gesti i pokreta, a nerijetko su popraćeni procesijama. Svečane liturgijske kretnje odvijale su se unutar sakralnih zdanja, ali i izvan njih, po širemu gradskom prostoru. O tome svjedoče arhivski dokumenti i crkveni pisci, ali i ilustrativne predodžbe. Prizori koji opisuju kršćansku procesionalnu ili ceremonijalnu narav jesu poznati ikonografski motiv Traditio legis, Krist između apostola, no i motivi jaganjaca ili jelena u središtu kojih su kršćanski simboli. Elementi liturgijskog inventara koji su neraskidivo povezani s procesijama jesu i sami relikvijari. Naime, relikvijari kao neophodan inventar gotovo svakog svetišta, u raznoraznim formama i materijalima, nastali u različitim stilovima i vremenima, ne proizlaze samo iz pobožnih pobuda, već i iz liturgijskih datosti. Artefakti iz najranijih kršćanskih vremena ilustrativnim prizorima na svojim plohama svjedoče o vlastitoj mobilnoj naravi. Scene na Samagerskom relikvijaru ili na ploči relikvijara iz Triera govore u prilog štovanju relikvija i njihovih ambijenata – konfesija, a posebno dokazuju procesije koje su vezane uz njih. Elementi arhitekture interijera crkve na Samagerskom primjerku odraz su procesija unutar svetišta, dok elementi trijema i galerija na ploči iz Triera govore o procesijama po urbanom tkivu koje započinju od nekoga važnog ili prepoznatljivog gradskog simbola (arhitekture ili spomenika), a na ploči iz Triera to su gradska vrata, dok za cilj imaju konkretni sakralni prostor, nerijetko stolnu crkvu. Ti elementi arhitekture kao stilizirani pojavni oblik u vidu arkada simboli su interijera crkava i gradskog prostora. Na određenom broju zadarskih srednjovjekovnih relikvijara imamo simetričan raspored likova koji se nalaze pod arkadama. Takav karakterističan motiv i rekonstrukcija nekolicine zadarskih relikvijara u mlađim vremenima, upućuje da su se i oni iznosili u procesijama. Kao potvrda o nošenju relikvija u procesijama jesu i pisani dokumenti iz zadarske povijesti, od kojih je zasada najstariji poznati onaj iz sredine 14. stoljeća, no likovna predodžba na jednoj od ploha sa škrinje Sv. Šimuna, točnije tijela Sv. Šimuna na nosiljci pred gradskim zidom ili uzduž njega, a usmjerenog prema gradskim vratima, svjedoče o nekoj vrsti svečanog prijenosa (povratka ili iznošenja pred kralja, kakogod) glavne komunalne relikvije po gradu. Uostalom, danas zagubljena ili uništena raka sljedećeg važnoga komunalnog sveca, Sv. Krševana, također se izgleda svečano nosila po gradu na svečev dan. Zanimljiv je procesijski običaj koji je zapisan početkom 18. stoljeća, a za koji autor tvrdi da se odvijao po ustaljenom običaju: na određene dane, kao što je bio blagdan tadašnjega državnog sveca, Sv. Marka (25. travnja), ili na dan Sv. Šimuna (8. listopada), iz katedralne riznice sve su se relikvije svečano iznosile izvan same katedrale, po gradu, do municipalne građevine – Gradske lože, gdje su se izvodile tada već tradicionalne procesije, i potom na jednako svečan način vraćale u svoje trajno spremište. Primjeri i navodi obrađeni u raspravi svjedoče o isprepletenoj prirodi relikvija i procesija.