Liber almi Studii generalis S. Dominici Iadrae: (1684.-1790.) : građa za povijest visokog školstva u Hrvatskoj

Pojava visokoga školstva kao najviše znanstvene i obrazovne ustanove u životu svakog naroda označava njegovu kulturnu i znanstvenu zrelost, a samim time i jedan od najvažnijih datuma njegove povijesti.
Visoko se školstvo nipošto nije rodilo slučajno ili iznenada. Ono je nježna biljka za čiji je rast potreban cio mali lanac raznih i složenih znanstvenih, kulturnih, gospodarskih i političkih uvjeta, koje nije lako naći na jednom mjestu i u isto vrijeme, zatim velika želja za znanjem, visokoobrazovano nastavno osoblje, objektivna potreba za višim oblikom znanja, postojanje javne vlasti i njezine volje da ga ustanovi na dobrobit svih građana itd. Visoke su škole imale zadatak ne samo oživiti više znanje i znanost prošlih vremena nego ga i proširiti, prilagoditi novim društvenim prilikama i prenijeti novim naraštajima. To je razlog da su sveučilišta kroz stoljeća bila ognjište kulture i znanosti s kojim se teško može mjeriti bilo koja druga ustanova. 
Sve, ili gotovo sve, što je učinjeno na području filozofije, teologije, prava, medicine i drugih znanosti, ostavilo nam je u nasljeđe sveučilište kao “plodna majka znanosti” (alma mater scientiarum) i jedan od najljepših i najoriginalnijih plodova europske civilizacije.
Hrvatski su krajevi zbog specifičnih povijesnih okolnosti ostali u određenom zaostatku u odnosu na rana sveučilišna gibanja u Europi. Nedostajalo je pomalo svega, osim stvarnih potreba za visokim školama, osobito u razvijenijim gradskim sredinama uzduž jadranske obale. Nije nimalo slučajno da su prve poznate škole otvorene upravo u dalmatinskim gradovima s najstarijom kulturnom tradicijom, koja nerijetko čak iz antike vuče svoje korijene, i u kojima su više-manje postojali kakvi-takvi uvjeti za njihovo osnivanje, osobito volja gradskih vlasti da na što djelotvorniji način organiziraju složen gradski život u kojemu bi svi slojevi stanovništva mogli naći prostor za sebe. Međutim, te škole nisu bile ni visoke ni dovoljno brojne da bi zadovoljile sve veće potrebe za visokoobrazovanim ljudima u svim segmentima javnog života, niti je postojala odlučna politička volja da se učini dodatni napor u premošćivanju naslijeđene zaostalosti u odnosu na napredne zemlje europskog Zapada. Središta političke moći nalazila su se drugdje, najprije u Budimu i Veneciji, a kasnije u Beču, pa čak i Carigradu, odakle se na hrvatske krajeve gledalo kao na periferne i kolonijalne. Od državnih se vlasti, dakle, nije moglo očekivati da ulažu u takvim krajevima koji bi se prije ili kasnije osvijestili i osamostalili, što bi za njih stvorilo više problema nego bi ih osnivanjem visokih škola riješilo. Stoga nikakvo čudo da se ni poticaji za osnivanje visokih škola nisu ni mogli doći iz tih sredina. Jedno od hrvatskih središta, koje je po svojem geopolitičkom smještaju te političkoj, gospodarskoj, kulturnoj i vjerskoj važnosti u srednjem vijeku bilo gotovo preodređeno da bude kolijevka prve hrvatske visokoškolske ustanove i rasadnik znanja bio je grad Zadar. On je u razvijenom i kasnom srednjem vijeku doživio snažan gospodarski uspon kakav, osim Dubrovnika, nije zabilježio nijedan drugi grad u Dalmaciji. Tom gradu smještenom na sredini istočne jadranske obale prema kojoj gravitira veliko i važno kontinentalno zaleđe, i na mjestu s kojeg se najlakše može nadzirati važan pomorski put od plodne Padske nizine prema Otrantskim vratima i Sredozemnom moru, kao da su geopolitički položaj i sudbina namijenili povijesnu ulogu kulturnog predvodnika na našim prostorima. Međutim, sve to nije bilo dovoljno da u njemu nikne prva visokoškolska ustanova. Visoko školstvo nije nikakva samonikla, nego plemenita biljka koju netko mora zasaditi i njegovati. Taj zadatak pripao je Dominikanskom redu koji je (odgovorno) neznanje proglasio grijehom, postavivši sebi zadatak borbe protiv svih oblika neznanja kao izvora ne samo moralnih nego i društvenih zala. Njegovi su samostani već u XIII. st. postali prava vjerska i kulturna žarišta, a neki su od njih dostigli razinu naglasovitijih europskih sveučilišta. Taj je zadatak, stjecajem sretnih okolnosti, na hrvatskom tlu pripao samostanu sv. Dominika u Zadru.
Istražujući povijest Dominikanskog reda u hrvatskim stranama u jednom rimskom arhivu prije nešto više od dvadeset godina imao sam sreću namjeriti se na gradivo koje je upućivalo na činjenicu da je davne 1396. godine u spomenutom samostanu bilo osnovano generalno učilište što je bio sinonim za ono što mi u novije vrijeme zovemo sveučilištem. Shvaćajući značenje te riječi, u tolikoj sam se mjeri zainteresirao da sam prvom prilikom pošao u Zadar i, na svoju veliku sreću, u Državnom arhivu našao knjigu Liber almi Studii generalis S. Dominici Iadrae olim florentissimae Provinciae Dalmatiae Septem. MDCLXXXIV inceptus. Rezultate svojih istraživanja objavio sam u odebljoj monografiji Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru ili ‘Universitas Jadertina‘ koju je g. 1996. – u povodu 600. obljetnice njegova ustanovljenja – tiskao ondašnji Filozofski fakultet, danas Sveučilište u Zadru. Tako je napokon izišla na vidjelo jedna važna istina koju je dotle prekrivao veo tajne zakopan u arhivima. 
Otkriće postojanja stvarnog sveučilišta na našem području krajem XIV. st. iz temelja je promijenilo dotadašnje spoznaje o početcima visokog školstva u Hrvata pomaknuvši ih s 1669. na 1396. godinu. Zahvaljujući tom otkriću mogao sam konstatirati da je hrvatski narod osnivanjem svoga prvog sveučilišta – ne prije trista, nego prije šesto godina – istodobno kad i ostali napredni narodi bio dostigao svoju intelektualnu i kulturnu zrelost.
Poznavanje te i druge prošlosti nije samo zadatak profesionalnih povjesničara nego i životna potreba svakoga naobražena čovjeka, ništa manja od potrebe poznavanja sadašnjosti. Ta prošlost živi u nama i dio je nas samih, iako mnogi nisu toga svjesni. 
Knjiga Generalnog učilišta odnosi se na svega 123 posljednje godine njegova postojanja i djelovanja. No ona je pravi svojevrsni rudnik svakovrsnih podataka na temelju kojih je moguće rekonstruirati njegov rad i stvoriti vrlo konkretnu sliku jedne prosječne visokoškolske ustanove XVII. stoljeća. Ona mi je bila jedan od glavnih izvora za pisanje navedene monografije, pruživši mi bogate i precizne podatke o ustroju, statutima, nastavnom programu, profesorima, studentima, njihovu podrijetlu,akademskim promaknućima itd. te naše najstarije visokoškolske ustanove. Poznavajući njezinu vrijednost, možemo samo žaliti za gubitkom prijašnjih sličnih knjiga koje su vjerojatno nepovratno izgubljene u političkim i društvenim previranjima krajem XVII. i početkom XVIII. st.
Izdanje knjige Generalnog učilišta poglavito je namijenjeno povijesnim i kulturnim istraživačima kojima se stavlja na raspolaganje za daljnje proučavanje i korištenje. No ona može korisno poslužiti svima koji žele nešto korisno naučiti iz jedne tako bogate riznice povijesnih podataka. Svako znanje, osobito kulturno, intelektualno obogaćuje i duhovno oplemenjuje.
Ovo izdanje donosi tekst knjige generalnog učilišta kao prilog poznavanju povijesti visokog školstva u Hrvatskoj. Međutim, za razumijevanje prilično složene problematike vezane za visoko školstvo potrebno je imati na umu mnoge spoznaje vezane za nju. U tu svrhu knjiga je podijelja na dva dijela.

I. dio sadrži uvodnu raspravu o visokom školstvu koja je podijeljena na četiri poglavlja: I. “Studium generale” u školskom sustavu srednjega vijeka; II. Narav generalnih učilišta Dominikanskog reda; III. Ustroj generalnih učilišta Dominikanskog reda i IV. Generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru.

U II. dijelu donesen je, poglavlje po poglavlje, izvorni tekst knjige Generalnog učilišta.