Uključenost učenika s teškoćama u razvoju u formalnom sustavu odgoja i obrazovanja: priručnik za nastavnike

O inkluzivnom odgoju i obrazovanju govori se kao o konceptu, pokretu, teoriji, filozofiji, procesu, obrazovnoj praksi, obrazovnoj politici itd. Na što se, zapravo, odnosi sam pojam inkluzija?

Inkluzija je termin koji originalno potječe iz građanske demokracije i pravne legislative i otuda se izvodi njezino šire shvaćanje (Cerić, 2008). U tom, širem, smislu inkluzija se odnosi na „proces kojim se osigurava da svatko, bez obzira na iskustva i životne okolnosti, može ostvariti svoje potencijale u životu... U širem smislu podrazumijeva nejednakosti, te balans izmedu prava i obaveza pojedinca i povećanje socijalne kohezije“. Inkluzija u užem smislu znači stvaranje takvog okruženja u kojem svi učenici, pa tako i oni s teškoćama, imaju priliku razviti sve svoje potencijale. Odgovara na različite odgojno-obrazovne potrebe svih učenika, a temelji se na njihovu ravnopravnom uključivanju i sudjelovanju u odgojno-obrazovnom procesu. Podrazumijeva poticajno i podržavajuće okruženje.

Inkluzija je proces u kojem su sva djeca aktivno uključena u odgojno-obrazovne aktivnosti, ostvaruju svoja prava, uvažava se njihova različitost. Zahtijeva višu razinu uvažavanja učenika s teškoćama, uvažava ih kao potpuno ravnopravne sudionike u odgojno-obrazovnom procesu unutar kojeg je osigurana stalna individualna pomoć u situacijama kada je nužna. Za razliku od integracije kod koje je naglasak stavljen na mjesto (stanje), inkluzija se primarno povezuje s procesom. Ona u prvom redu ističe i naglašava različite razvojne potencijale, a manje govori o nedostatcima. Uspješna inkluzija znači kako su sva djeca aktivno uključena u odgojno-obrazovne aktivnosti u skladu sa svojim mogućnostima. Daje mogućnost svoj djeci da uče, igraju se i žive zajedno, te da se razviju u osobe koje razumiju i poštuju jedni druge.

Inkluzivni pristup traži angažman svih sudionika (timsko djelovanje) kako bi se istovremeno izišlo ususret individualnim potrebama svakog pojedinog učenika i zahtjevima odgojno-obrazovne prakse. Svakom se učeniku omogućava napredovanje u razvoju u skladu s njegovim mogućnostima za što trebaju biti osigurani preduvjeti, kao što su: razlikovni kurikulumi, kompetentni nastavnici, angažirani roditelji, vršnjaci, stručni suradnici, opremljenost i potpora škole, osiguravanje dodatnih edukacija za nastavnike itd. (Zrilić, 2022). Inkluzivni odgoj i obrazovanje podrazumijeva pristajanje uz inkluzivnu politiku i inkluzivne odgojno-obrazovne prakse koje smanjuju isključenost u odgoju i obrazovanju po bilo kojoj osnovi.

Učenici s teškoćama odudaraju od vršnjaka urednog razvoja, imaju neku od teškoća, što ih ometa u prilagodbi i učenju. Cilj odgojno-obrazovnog rada u školi jest poticanje razvoja svakog učenika u svim njegovim potencijalima. Da bi se navedeno ostvarilo, nužno je maksimalno poticajno školsko okruženje u funkciji ostvarenja postignuća svakog djeteta. Konvencija o pravima djeteta (1989) posebno ističe razvojna prava djeteta koja osiguravaju njihov najbolji mogući razvoj.