Uloga okoliša i prostora u Reggio Emilia pristupu: grupnoanalitička interpretacija

Kroz temu obrazovnih prostora nameće nam se temeljno pitanje: je li okoliš samo jedan dio obrazovnog procesa ili je poput neuronske mreže koja prolazi kroz cijelo tijelo obrazovanja? Godine 1916. Dewey je postavio temelje za jedan od stupova pristupa Reggio Emilia (REA); pojedinci rijetko postoje u izolaciji, odnosno, u pravilu su u interakciji s objektima i entitetima oko sebe. Tako se okoliš može smatrati prostorom ili poljem u kojem se odvijaju mreže odnosa, međusobnih povezanosti i interakcija između entiteta. Godine 1975. Foulkes je definirao prostor kao simboličko okruženje u kojem arhetipovi oživljavaju, kako u vezi s temeljnim tako i s dinamičkim matricama. Pristup Reggio Emilia, kao progresivna vizija obrazovanja u potrazi za novim vrstama škola za malu djecu, inspirativan je pristup u kontekstu ranih godina. To nije obrazovni model u formalnom smislu, s definiranim metodama, standardima za certifikaciju učitelja i akreditacijskim procesima. U pristupu Reggio Emilia (REA), pažnja prema povezivanju prostora i okoliša implicitno definira uloge predškolskih ustanova i njihovih aktivnosti. Škola REA jest grupno okruženje, temeljeno na sudjelovanju i upravljanju zajednicom, na kolegijalnosti i zajedništvu, na zajedničkim vrijednostima i ciljevima. Kreativni prostori poput ateljea i fokus na ekologiju okoliša ključni su za razumijevanje uspjeha REA obrazovnog pristupa. Grupna analiza i njezini koncepti transpersonalnoga i matrice mogu baciti novo svjetlo na razumijevanje uspjeha takva obrazovnog pristupa, u smislu analize njegovih povijesnih komponenti, ali i njegove vizije prema izgradnji budućnosti za mlade generacije. Ključno je fokusirati se na političku prirodu REA-e, koja se smatra nesvjesnom razinom koja povezuje pedagogiju njezina osnivača s njezinom sposobnošću da tumači obrazovanje kao simbolički prostor kolektivnog donošenja odluka, osnaživanja djece i izgradnje zajednice za zajedničko učenje.