Stvaralački i odgojno-obrazovni potencijali životnih prostora

Aktivno promišljanje stručnih djelatnika o djetetovim potrebama rezultira kreiranjem prostornog okruženja koje će potaknuti djetetov kreativni, stvaralački zanos. Stoga je potrebno istaknuti kako je prostor, tzv. treći odgojitelj (Malaguzzi, 1990), nezamjenjiv pomagač u odgojno-obrazovnom procesu. Prostor se ne može sagledati kao izdvojena kategorija u odgojno-obrazovnom procesu, već je to dio kulture ustanove, povezanosti u timskom radu, težnja suvremenom kurikulumu pa ga treba promatrati u kontekstu ustanove za rani i predškolski odgoj. Već od rane dobi izražena je djetetova potreba za istraživanjem. Izazovi prostora, didaktičkog materijala i prirodnog okruženja poticaj su djetetovu kreativnom izražavanju i stvaralaštvu. Stvaralaštvo djeteta prepoznaje se po originalnim rješenjima koje djeca iskazuju i moguće ga je promatrati kao fenomen, ne samo u likovnim, dvodimenzijskim ili trodimenzijskim radovima djece, već u konstrukcijama različitim didaktičkim materijalima, verbalnim izričajima, zvuku i dr. Takvim načinom dijete dokumentira svoje nastojanje da drugima objasni što se krije iza onog što je načinilo. Uređenje prostora nije poželjno promatrati kroz estetsko uređenje panoa ili zidova dječjim radovima, već prostor namijenjen djeci treba omogućiti razvoj projekta, dokumentacije koju stvaraju djeca i odrasli, ekspresije doživljenog, čime se prepoznaje nova dimenzija u učenju djece i odgojitelja. U radu će biti prikazani primjeri korištenja različitih izražajnih medija tijekom odvijanja odgojno-obrazovnog procesa i njihova dobrobit u odnosu na pojedino dijete. Na temelju prikazanih primjera dobit će se uvid u odgojiteljevu zainteresiranost za djetetovu aktivnost, njegovo razumijevanje dječjeg stvaralaštva te djetetovu potrebu izražavanja sebe korištenjem različitih izražajnih medija. Prikazani model odvijanja odgojno-obrazovnog procesa implicira novi pristup u razumijevanju dječjeg crteža i daje novi smisao razumijevanju dječjih izričaja.