Politički kontrolirane slike: uz interpretaciju kasnorimskih srebrnih pladnjeva

Jedna od većih zanimljivosti u istraživanju povijesti umjetnosti kasnoga Rimskog Carstva, ali i društva općenito, fenomen je velikih srebrnih pladnjeva koji su česta pojava u ostavama srebra iz 4. stoljeća. U članku se ponovo promišlja njihova namjena i distribucija, kao i specifičnosti ikonografije. Po veličini i bogatstvu ukrasa srebrni pladnjevi 4. stoljeća znatno nadilaze one iz ranijeg razdoblja. Obično ih se dovodi u vezu s carskim poklonima (donativa), dvorskim ritualom darivanja, karakterističnim za promijenjeni ustroj Carstva u vrijeme Konstantina i njegovih nasljednika. Posebno lijepi primjerci, poput decenalijskoga pladnja cara Konstansa (342. godina) ili Teodozijeva misorija (388. godina) vezani su za desetu godišnjicu vladavine i odražavaju svojevrsnu mrežu klijentelizma koja se postupno nametnula kao obrazac odnosa između cara i važnih aktera u društvu – lokalne aristokracije i vojske. Ikonografija i ornamentalni motivi na pojedinim pladnjevima pokazuju znakovite sličnosti sa sjevernoafričkom produkcijom mozaika, primjerice prikaz na Seusovu pladnju s mozaikom Maloga lova u Piazzi Armerini na Siciliji, ili dekorativni obrasci na rubovima pladnjeva s mozaicima u deambulatoriju Sante Constanze u Rimu (izvorno mauzolej Konstantinove kćeri). Vjerojatno carsko podrijetlo takvih predmeta nameće oprez pri interpretaciji ikonografije srebrnih pladnjeva. Prikazi gozbe na otvorenom, lova i pripremanja divljači ili vile uz more odražavaju način na koji se elita toga vremena voli predstavljati i upućuju na provincijalnu i vojničku aristokraciju kao vlasnike/primatelje takvih predmeta. Zanimljivo je da se carska ideologija 4. stoljeća ne predstavlja kroz prikaze i simbole rata, već inzistira na slikama koje sugeriraju mir i obilje kao vrhovne vrijednosti rimskoga društva. U tom kontekstu postavlja se pitanje tumačenja prikaza pastira na velikom srebrnom pladnju iz ostave koja je 2012. godine pronađena u Vinkovcima. Je li ovdje riječ o kršćanskome simbolu, što bi bio neobično izoliran primjer kršćanskoga sadržaja na srebrnim posudama u 4. stoljeću, ili je simbol pastira i ovdje shvaćen u kontekstu prevladavajuće carske ideologije? U svakom slučaju, čini se opravdano zaključiti da je posrijedi još jedna tradicionalna slika koja je bila prihvatljiva kako kršćanima tako i poganima, posebno brojnima u vojsci.