Slučaj zadarskog ciborija prokonzula Grgura – spolij kao predložak za novi spomenik

Pronalazak većeg broja ulomaka zadarskoga ciborija prokonzula Grgura 1891. godine dodatno je obogatio umjetničku baštinu Zadra te je doprinio unaprjeđenju saznanja o njegovim ranoromaničkim reljefima. Nakon rekonstrukcije ciborija koju je 1954. godine u Arheološkom muzeju u Zadru napravio Ivo Petricioli te stilsko-morfološke analize koju je nakon toga proveo, ciborij je temeljem karakteristika njegove izvedbe uvršten u opusu tada definirane Zadarsko-solinske (splitske) klesarske radionice, čije je djelovanje, upravo po dokumentirano potvrđenom vremenu Grgurove vlasti, pouzdano datirano u drugu četvrtinu 11. stoljeća. Međutim, u nekim recentnim studijama primijećena je bitna razlika u načinu izvedbe začelne od ostalih arkada toga ciborija. Stilsko-morfološka neujednačenost između njegovih arkada upućuje na razliku između ranoromaničkoga pristupa koji se ispoljava na prednjoj i dvjema bočnim arkadama te začelne arkade ciborija koja posjeduje karakteristike rane predromaničke skulpture. Dakle, oslanjajući se na već uočenu činjenicu, autori začelnu arkadu nastoje pripisati klesarskoj produkciji nazvanoj Majstor zadarskih ambona, čije je djelovanje datirano u prvo desetljeće 9. stoljeća. Sukladno tome, smatraju da je ciborij prokonzula Grgura zamijenio stariji predromanički ciborij u zadarskoj katedrali koji je bio djelo Majstora zadarskih ambona, a jedna od arkada toga starijeg ciborija kasnije je kao spolij uklopljena u konstrukciju nove, ranoromaničke liturgijske instalacije. Za rasvjetljivanje problematike porijekla začelne arkade ciborija prokonzula Grgura poslužila je i usporedba s ciborijem iz zadarske crkve Sv. Tome, koji je Petricioli također uvrstio u opus Zadarsko-solinske klesarske radionice. Naime, začelna arkada tog ciborija u ikonografskom smislu oponaša začelnu arkadu ciborija prokonzula Grgura, ali je u stilsko-morfološkom pogledu posve identično izvedena kao preostale njegove arkade te je nešto većih dimenzija u odnosu na začelnu arkadu katedralnog ciborija. Razlika u dimenzijama tih dvaju ciborija upućuje i na minimalno prilagođavanje starije, začelne arkade ciborija prokonzula Grgura njegovim trima novoisklesanim ranoromaničkim arkadama. Na kraju članka, autori razmatraju mogućnost da je ciborij čiji su ulomci pronađeni na mjestu porušene ranokršćanske crkve Sv. Tome izvorno bio dio liturgijske opreme stare predromaničke crkve Sv. Krševana, a što bi onda dodatno potvrdilo već odavno uočenu činjenicu da je crkva muškoga benediktinskog samostana bila svojevrsna umanjena i jeftinija inačica zadarske katedrale. Međutim, dok su umjetnička ostvarenja sa i iz crkve Sv. Krševana iz svih dosada poznatih primjera bila uvijek lošije imitacije katedralnih rješenja, u ovom bi slučaju ranoromanički benediktinski ciborij po prvi put bio nešto dotjeraniji rad od srodnog mu ciborija prokonzula Grgura na koji su se redovnici očito ugledali. Taj je pak katedralni ciborij, osim od novoisklesanih arkada 11. stoljeća, bio sastavljen i od jedne arkade starijega predromaničkog ciborija koja je kao spolij postala predložak za definiranje dimenzija, a jednim dijelom i ukupnoga izgleda novosklopljenog spomenika.