U obrani svoje biskupije – zagrebački biskupi (1272.-1301.)

Posljednja četvrtina 13. stoljeća u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu obilježena je slabljenjem kraljevskog autoriteta zadnjih dvaju vladara dinastije Arpadovića, Ladislava IV. (1272.-1290.) i Andrije III. (1290.-1301.). Usporedno s time rasla je moć obitelji i pojedinaca koje se ustalilo nazivati oligarsima, a oni su, zajedno s borbom za prevlast na dvoru, postupno oblikovali teritorijalne oblasti koje su podvrgavali svojoj sve snažnijoj kontroli. U takvim političkim okolnostima slabila je i tradicionalno snažna moć i utjecaj koji su Arpadovići imali nad crkvenim institucijama, naročito nadbiskupijama i biskupijama, a sve su istaknutiji bili i pokušaji oligarha da, na vrlo različite načine, prošire svoj utjecaj nad crkvenim institucijama na teritoriju pod njihovom dominacijom. U ovom radu Zagrebačka biskupija uzima se kao studija slučaja kako bi se sagledalo kako su između 1272. i 1301. godine zagrebački biskupi djelovali u toj nestabilnoj političkoj situaciji, s kakvim su se opasnostima susretali i na koje su načine nastojali na njih odgovoriti. Riječ je o temi koja nije dobila odveć pozornosti u hrvatskoj medievistici, budući da je jedino Lelja Dobronić do sada o tome nešto pisala. Rad je organiziran kronološki te sagledava kako su djelovala četiri zagrebačka biskupa u mreži aktera koju su sačinjavali kraljevski dvor, (lokalni) oligarsi, prelati kraljevstva, katedralni kaptol te slavonsko srednje i niže plemstvo. Još od utemeljenja Zagrebačka je biskupija snažno vezana uz dinastiju, tj. uz kraljevski dvor. To se pokazuje i na primjeru prvoga od ovdje analiziranih biskupa, Timoteja. Bez obzira na sukobe s kraljicom majkom Elizabetom, ali očito i sa samim kraljem Ladislavom, te bez obzira na to što je kraljev autoritet u razdoblju do 1284. godine bio značajno narušen, on je i dalje djelovao u mentalnom krajobrazu u kojem je kralj smatran utjelovljenjem političkog reda, i to ne samo na teorijskoj, već i na praktičnoj razini. Vidljivo je to i iz Timotejeve, kako se može shvatiti, značajne uloge u proglašenju tada petnaestogodišnjeg Ladislava punoljetnim, na Rakoškom polju u svibnju 1277. godine, u pokušaju da se okončaju dvorske frakcijske borbe te da se predavanjem vlasti samom kralju zavede red u kraljevstvu. Za razliku od njega, biskup Ivan – Antonijev mandat je trajao prekratko da bi se o njemu moglo nešto više reći – potpuno je drukčija figura. Budući da je bio lokalni prepošt koji se uspeo na biskupsku stolicu, njegova društvena mreža bila je izrazito lokalna, te se u početku u obrani svoje biskupije oslonio na Baboniće i njihove ljude, što se već 1291. godine pokazalo kao dvostruki mač. Gubitak Medvedgrada, koji je u ruke crkve 1273. vratio Timotej, bio je od presudne važnosti, te je po tome Ivan i ostao zapamćen u krugovima zagrebačke Crkve. Nakon toga, Ivan se izgleda pokušao distancirati od Babonića, no oskudnost izvornog materijala ne dopušta više zaključaka o toj tematici. Njegov nasljednik Mihovil bio je kraljevski čovjek, moglo bi se reći i posljednji kraljevski oslonac u Slavoniji. To je pred njega stavljalo izazove koji su se većinom rješavali snagom oružja jer su crkveni resursi bili meta kako Babonića tako i Kőszega (Gisingovaca). No, sam kraj Andrijine vladavine donio je i neočekivan obrat, kada je kralj u sklopu pokušaja učvršćivanja svoje vlasti, ukoliko se to uopće može tako nazvati, Babonićima zapravo prepustio Zagrebačku biskupiju kao sferu utjecaja, što je bio još jedan od načina kako su oligarsi ovladavali crkvenim institucijama.