Prag i Zadar: dva europska sveučilišna središta u XIV. stoljeću

Povijest malih naroda nerijetko je odsutna iz velikih povijesnih sinteza, ali ne uvijek zato što bi im to veliki branili, nego zato što često ni sami nisu za nju odveć zainteresirani. Da bi se netko uopće bavio poviješću vlastitog naroda, bez obzira na njegovu brojčanu veličinu, mora je prije svega sam voljeti i istraživati, a onda učiniti što je potrebno da je i drugi upoznaju. Visoko školstvo je jedan od najljepših i najoriginalnijih plodova zapadnoeuropske civilizacije. Ono je, možda više nego ijedna druga ustanova, obogatilo i preobrazilo geografsku kartu Europe, ali i samu Europu, pa i cijelo čovječanstvo. Njegova pojava kao najviše znanstvene i obrazovne ustanove u životu svakog naroda obično označava njegovu kulturnu i znanstvenu zrelost, a samim time i jedan od najvažnijih datuma njegove povijesti.
Čudnom ironijom sudbine generalno učilište Dominikanskog reda u Zadru, koje je postojalo i djelovalo više od 400 godina, sve do prije 30-ak godina u hrvatskoj kulturnoj povijesti nije bilo uopće poznato. O njemu se nije ništa znalo, jer sve dotle nitko nije ni istraživao povijest visokoga srednjovjekovnog školstva. 
Osnivanje visokih škola nije plod slučaja nego je uvijek zbroj najrazličitijih kulturnih, političkih, gospodarskih i duhovnih čimbenika koje nije lako naći u isto vrijeme i na istom mjestu. Zbog toga se taj trenutak obično smatra prijelomnim događajem u kulturnoj povijesti koji se obilježava zlatnim slovima. U hrvatskoj kulturnoj povijesti taj se trenutak dogodio na samom isteku XIV. stoljeća.
S porastom autonomije i procesom rađanja nacionalne svijesti rasla je potreba za školovanim ljudima. Mnoge države, pokrajine, pa čak i gradovi htjeli su imati vlastite škole za izobrazbu potrebnih kadrova. Došlo je do decentralizacije najviše državne i crkvene vlasti i liberalizacije osnivanja škola što su mnogi iskoristili za osnutak vlastitih sveučilišta.
U to vrijeme već postojećim sveučilištima po raznim europskim krajevima pridružila su se dva nova u dvjema slavenskim zemljama: Češkoj i Hrvatskoj. Prvo je bilo plod suradnje cara Karla IV. (1346. –1378.) s papom Klementom VI. (1342. – 1352.) i Dominikanskim redom tako da je 1348. u Pragu ugledalo svjetlo dana prvo sveučilište sjeverno od Alpa, odnosno u srednjoj Europi. Drugo je niklo je 48 godina kasnije (1396.) u Zadru, kao prvo ne samo na hrvatskom tlu nego i u jugoistočnoj Europi. Nastalo je – za razliku od praškoga – ne zauzimanjem nekog cara ili kralja nego Rajmunda De Vineisa, vrhovnog poglavara Dominikanskog reda, koji je u to vrijeme u Europi imao više takvih i sličnih sveučilišta. Za svoj plan da i Dalmatinska provincija njegova reda dobije svoje visoko učilište imao je suglasnost pape Bonifacija IX. (1389. – 1404). U tu je svrhu najprije poradio na tome da na postojećim sveučilištima u Bologni, Padovi i Pragu pripremi dovoljan broj visokoškolovanih ljudi kojima je namjeravao povjeriti vodstvo novoga sveučilišta, ravnopravnog s drugim „javnim“ sveučilištima.
Što se pak generalnog učilišta u Zadru tiče, njega je Crkva priznavala „javnim“ samim činom da ga je ona ustanovila i da je ono javno djelovalo, što državne vlasti nikada nisu dovodile u pitanje nego su ga štitile i omogućavale prostor slobodnog djelovanja.
Ono je, sa svoje strane, slobodno djelovalo po svojim statutima i autonomno ulazilo u suradnju s drugim sveučilištima. U ovom nas radu posebno zanima njegova suradnja s praškim sveučilištem u ranoj fazi njihova postojanja, što je sasvim razumljivo ako se zna da je car Karlo IV. sveučilište u Pragu osnovao u suradnji s Dominikanskim redom i uz odobrenje pape Klementa VI. 
Na stranicama koje slijede obrađuju se okolnosti nastanka, međusobni odnosi i važnost koju su imala sveučilišta u Pragu i Zadru u najranijem razdoblju njihove povijesti. Zato će upravo tim temama biti posvećena osobita pozornost. Ta su sveučilišta nastala kao plod nastojanja svojih osnivača ne samo da zadovolje svoje potrebe za visokoškolski obrazovanim ljudima nego i da nadoknade zaostatak koji ih je dijelio od drugih naprednih zemalja. Prag i Zadar su, istina, prostorno bili prilično udaljeni jedan od drugoga, ali ne i predaleko da ne bi mogli surađivati. Oba sveučilišta imala su više razloga za međusobnu suradnju.