Dijete i prostor u diskursu pedagogije

Pojam prostora ima brojna značenja, bilo da je riječ o ukupnosti odnosa u svim dimenzijama i pravcima, dijelu površine, trodimenzijskome realnom prostoru s euklidskom geometrijom ili o kategoriji postojanja materijalnog svijeta. Pedagoški promatrano, prostor zauzima važno mjesto u djetetovu životu. Ne iznenađuje stoga što se prostor smatra trećim odgojiteljem, ne samo u okviru Reggio pedagogije, odakle izvorno potječe, nego i znatno šire. U kontekstu vrtića i škole, prostor se odnosi na arhitekturu vanjskog i unutarnjeg okruženja, ali i na ljudski kontekst. Taj prostor predstavlja, za svaku ustanovu, specifičan mikrosvemir – prostor ispunjen posebnostima svih dionika odgojno-obrazovnog procesa. U njemu se ostvaruju mnogobrojni utjecaji, uspostavljaju međuovisnosti djece/učenika, odgojitelja/učitelja, roditelja i drugih odraslih važnih za rast i razvoj djece. Danas djeca odrastaju u različitim prostorima, što zahtijeva individualiziran pristup svakomu od njih. Kvaliteta prostora znatno se mijenja, i to silnom brzinom: privatan prostor postaje javan, a realan virtualan. U suvremenim pedagoškim istraživanjima sve se više razmatra i kritički propituje žrtvovanje prostora: otvorene prostore za igru djeca zamjenjuju zatvorenim prostorima, roditeljima konstantno nedostaje prostora za istinsko bavljenje djecom, vršnjačka druženja sele se u cyber-prostore. Kako bi se u čim većoj mjeri pojačali pozitivni, a smanjili potencijalni negativni utjecaji na djecu, prostor mora biti pedagoški dizajniran. Takav bi prostor trebao biti siguran, inkluzivan, poticajan, usmjeren pozitivnim vrijednostima. Nadalje, takav prostor mora omogućavati dječju aktivnost, istraživanje i kreativnost. Ovo izlaganje bit će usmjereno na pedagoško poimanje multidimenzionalnosti prostora, s posebnim naglaskom na izazove s kojima suočavaju odgojitelji, učitelji i roditelji u kvalitetnom korištenju prostora u svrhu holističkog razvoja djece.