Kontekst i stratigrafski slojevi padovanske bazilike Svete Justine

Mada je već bilo predmetom brojnih istraživanja, nekih iskapanja i publikacija, svetište u padovanskome predgrađu posvećeno Justini, svetici koja je prema sačuvanome životopisu mučena 304. godine, još uvijek nameće brojne interpretativne probleme koji se tiču ukupnoga konteksta, povijesnih slojeva i kronologije. Problemi na koje su dvije istraživačke grupe Sveučilišta u Padovi u posljednjih godina pokrenutim istraživanjima nastojale ponuditi inovativne odgovore, vezani su za basilicu vel oratorium in honore sanctae Justinae za koju na početku 6. stoljeća Opilione, vir clarissimvs et inlustris, praefectus praetorii adque patricius, u dobro znanome natpisu, ističe kako ju je dovršio uz Božju pomoć a fundamentis. Za basilicu vel oratorium nije jasno treba li je identificirati s još uvijek do krova sačuvanom ranokršćanskom kapelom Sv. Prosdocima koja je do 11. stoljeća bila posvećena Djevici ili, pak, s crkvom Sv. Justine porušenom u 16. stoljeću, a od koje je sačuvan tek ulomak podnog mozaika iz 6. stoljeća te pojedine zidne strukture za koje nije jasno na koju se fazu izgradnje odnose: na onu prije ili pak nakon Opilionove fundacije, na vrijeme uspostave samostana 970. godine ili pak na vrijeme njegove obnove nakon potresa iz 1117. godine. Ovaj se rad, prvi iz projekta koji pretpostavlja stratigrafsku i materijalnu analizu onih struktura za koje se predmnijeva da su ranokršćanske (ali uvijek bez neke sigurne datacije), uslijed ograničenoga prostora nastoji zadržati isključivo na topografskom i stratigrafskom aspektu u koji se uklapa ovo svetište sagrađeno nedaleko rimskoga teatra i dviju važnih prometnica: Via Annije u smjeru Adrije i druge ceste prema Esteu i Bologni. Potaknut nedavnom hipotezom Girolama Zampierija o jednome već postojećem grobnom prostoru iz ranoga rimskog razdoblja, a napuštenom nakon 4. stoljeća sa začuđujućom vremenskom pauzom u odnosu na Opilionovu fundaciju, autor iznova raspravlja o stratigrafiji monumentalnih struktura otkrivenih tijekom jednog iskopavanja 1928. godine, a zbog kojih je ostalo dvojbeno njihovo tumačenje između „podloge“ hrama i grandioznoga grobnog spomenika. Na te je strukture, a na nešto povišenoj koti nalegao istočni dio kompleksa bazilike, dok su na nižoj razini utemeljeni apsida i zapadni dio kompleksa, tamo gdje se širilo rimsko groblje, pa je upravo tu podignuta i kapela Sv. Prosdocima. U nekom narednom članku raspravit ću o kronologiji koju nude nove apsolutne datacije, zatim o odnosu starije faze groblja i novih ukopa koji se tu nastavljahu te o odnosu s crkvom i s aneksom, koji je pogrešno tumačen kao hodnik što ga povezuje s kružnom strukturom, a koja je puno kasnijega datuma i koja je uz pomoć fantazije pred pedeset godina protumačena kao „Opilionov mauzolej”.