Kraljica Jelena i kralj Mihajlo – početak nove dinastije?

Hrvatska historiografija nudila je sve do Ferde Šišića različita tumačenja genealogije hrvatskih vladara. Krešimir I. i II. stapali su se u jednu osobu, a različito su se tumačili i rodbinski odnosi Miroslava, Krešimira II. i Držislava. Danas općenito prevladava genealogija kakvu je predložio Šišić, iako se još uvijek javljaju rasprave o pojedinim pitanjima, kao, primjerice, o tome jesu li Trpimir II. i Krešimir I. uopće postojali ili jesu li vladali u 10. ili u 9. stoljeću. S druge strane, neki Šišićevi prijedlozi, iako neutemeljeni u izvorima, prihvaćeni su kao dokazani. To se odnosi na njegovu tvrdnju da su Miroslav i Mihajlo Krešimir II. bili braća, iako nijedan izvor to ne potvrđuje. Važan doprinos rješavanju genealoške problematike dalo je Bulićevo otkriće epitafa kraljice Jelene. Činjenica da je sačuvan fragmentarno dovela je do predlaganja različitih čitanja koja mogu promijeniti smisao teksta. Vjekoslav Klaić bio je, čini se, prvi koji je uveo naziv Krešimirovići za pripadnike dinastije koja je na vlast došla s Krešimirom I. Činjenica je da se ne mogu dokazati rodbinske veze Tomislava i njegovih prethodnika, kojima u prilog govori jedino ime Trpimira II., ako doista u De administrando imperio nije došao greškom autora. Vrlo je malo posve pouzdanih podataka o hrvatskim vladarima 10. st., ali se ipak može pretpostaviti da su Krešimirovići bili doista nova dinastija. Naime, imena prethodnih vladara više se ne javljaju u vladarskoj genealogiji, dok se imena Krešimir i Stjepan javljaju redovito u svakoj drugoj generaciji, a i ime Gojslav se ponavlja. Možemo pretpostaviti da se dinastija Krešimirovića učvrstila na prijestolju nakon rata koji je započeo ubojstvom Miroslava. Pobjeda nad protivnicima imala je takvo simboličko značenje da se na Krešimira II. gledalo kao na osnivača dinastije, bez obzira na postojanje njegova istoimenog pretka. Krešimir II. je možda zbog te pobjede uzeo vladarsko ime arhanđela Mihajla, pobjednika nad silama zla. Njegova je supruga pak uzela ime majke cara Konstantina, Sv. Helene. Prema tumačenju Martina Homze, njezin je sin uzeo ime Stjepan kako bi se stvorio pandan paru Helena – Konstantin, s obzirom na to da se na Zapadu izbjegavalo Konstantinovo ime zbog njegove bizantske konotacije. Dakako, Stjepan I. Držislav mogao je to ime uzeti i zbog oznaka kraljevske vlasti dobivenih iz Konstantinopola. Jelena je, po Homzinu sudu, oponašala Sv. Helenu kao svoj uzor, pri čemu nije bila iznimka među europskim vladaricama. Dinastija je inicirala i program očuvanja svoje memorije tako da je kraljica dala podići vladarski mauzolej, a napisana su i gesta kralja Krešimira II. Uspješnost tog pothvata vidi se i po tome što je još i Toma Arhiđakon znao za kraljicu, iako su imena svih drugih vladarskih supruga do njegovoga vremena pala u zaborav. Samostan koji je Jelena dala podići na otoku kod Solina nije imao samo funkciju mauzoleja. Kako je bio smješten na najpogodnijem prijelazu preko rijeke Jadro, na cesti koja je povezivala Trogir i Stobreč, imao je i nadzornu funkciju. Osim toga, bio je smješten na samoj granici splitskog agera, čime je mogao nadzirati granicu, ali je mogao značiti i simboličko približavanje dinastije metropolitanskom središtu. Samostan je bio obdaren velikim zemljišnim posjedom koji se, kako je to pokazao Lovre Katić, održao i u sljedećim stoljećima. Zanimljivo je da jedan rukopis iz 18. st., koji je objavio Šišić, navodi kako je Krešimir ustanovio svoj glavni grad u Saloni 932., a da je njegova supruga Jelena, graditeljica bazilike pokraj Salone, umrla oko 954. godine. Taj bi rukopis mogao ukazivati na neku danas izgubljenu tradiciju o kraljevskom paru, koja se održavala mimo nama poznatih izvora. Prema tom rukopisu, Krešimir je i prvi hrvatski kralj, jer su prije njega vladali vojvode (duces). Još se jedna promjena može povezati s Krešimirovićima. Osim približavanja Splitu, oni već od Krešimira II. jačaju veze sa Zadrom, napose sa Samostanom Sv. Krševana, a kasnije i sa Sv. Marijom. Jača povezanost s ta dva središta govori i o prisnijim vezama s Bizantom. Na kraju valja napomenuti da je postojala još jedna hrvatska kraljica Jelena, supruga Dmitra Zvonimira. Njezino se ime može također dovesti u vezu s novim početkom, jer Zvonimir prekida s tradicijom prethodne dinastije, nastojeći stvoriti vlastitu. To se očituje u poklanjanju kraljevskog mauzoleja Splitskoj nadbiskupiji i prepuštanju kruna iz riznice u vranskom samostanu Sv. Grgura papi. Međutim, kako ta Jelena nosi još i nadimak Lijepa, ne bismo li možda u njoj mogli prepoznati lijepu Helenu, uzročnicu Trojanskog rata, što bi moglo značiti da je legenda o Troji bila poznata u Hrvatskoj već u 11. stoljeću?