Giotto – ikonografski inovator: još o ciklusu u kapeli Scrovegni

Članak razmatra neke ikonografske novitete koje je Giotto ostvario u Cappelli degli Scrovegni u Padovi. To je ponajprije prikaz zvijezde repatice u sceni Poklonstva kraljeva te prikazi personifikacijâ mana i kreposti, od kojih se posebno ističe personifikacija Razboritosti (Prudentia) nasuprot Ludosti (Stultitia), inače prikazane kao Bezumnik (Insipiens). Navedeni prikazi već su odavno dovođeni u svezu s istovremenom prisutnošću liječnika, filozofa i astronoma Pietra d’Abana te pjesnika i pisca Francesca da Barberina tijekom ranoga 14. stoljeća u Padovi. Pokazuje se na koji se način u Giottovu slikarstvu u Cappelli degli Scrovegni odražavaju najinovativnija znanstvena istraživanja toga vremena. On se kao slikar hvata ukoštac s perspektivom te po prvi put u povijesti zapadnoga slikarstva slika dva prazna prostora (čuveni coretti), i to upravo u godinama kada je Pietro d’Abano teoretizirao postojanje praznina nasuprot aristotelističkoj koncepciji Tome Akvinskoga. Giotto je zvijezdu repaticu prikazao poput Halleyjeva kometa viđenoga u Padovi 1301. godine, a koji je Pietro d’Abano opisao kao „suhe i vruće plinove koji se zapale..., a nakon izgaranja komet izgubi crvenu boju i postane crn.” Zavist (Invidia) ima životinjsko lice iz čijih usta izlazi zmija i vraća se kroz njezino vlastito oko, a ima i duge i šiljaste uši, kao što je i Pietro d’Abano primijetio: “Aures angustae et oblongoe testantur invidiam”. Pored toga, autorica predlaže još dvije različite, inače već u znanstvenoj kritici iznesene pretpostavke. Prva se odnosi na model crkve koji rukama pridržava naručitelj Enrico Scrovegni. Smatra se da Giotto obnavlja ikonografski koncept rimskih mozaičara ranoga srednjeg vijeka poznat u više primjera, gdje se na malome modelu i na istom prikazu vide apside, bočna strana građevine i njezina fasada, no takav je koncept sada obnovljen po načelu zamišljenih perspektiva koje se nude kao svojevrsne preteče aksonometrije, tj. aksonometrijski ante litteram. Druga se pretpostavka usredotočuje na lik Duha koji pridržava križ u sceni Posljednjeg suda. Ovom prikazu, koji je ranije prema hipotezi Chiare Frugoni interpretiran kao uskrsla duša lutajućeg Židova, predlaže se drukčije čitanje. Nastoji se razložiti da duša Uskrslog koji podržava križ zapravo predstavlja Adamovu dušu, i to u svjetlu pojedinih patrističkih tekstova koji Krista vide kao novog Adama, ali i prema analizama različitih ikonografskih tradicija koje nerazdvojno povezuju križ s uskrslim Adamom.