Uloga savjesti u etičkom prosuđivanju i djelovanju
DOI:
https://doi.org/10.15291/ai.1204Ključne riječi:
ćudoredne kreposti, istina, odgoj savjesti, pogrešna savjest, savjestSažetak
Nakana je ovog rada pružiti doprinos boljem razumijevanju savjesti i njene uloge u etičkom prosuđivanju i djelovanju. Savjest je posljednja instanca u prosuđivanju ljudskog djelovanja. Opće je poznato i prihvaćeno da čovjeka obvezuje samo njegova savjest. No, upravo stoga valja promisliti što se uistinu može smatrati sudom savjesti. To je posebice aktualno danas kada se nerijetko previđa da je savjest subjektivna norma, te da i sama treba biti normirana. Budući da savjest nije uvijek ispravna, posebna se pozornost posvećuje i odgoju savjesti. Rad se pritom oslanja poglavito na djela Tome Akvinskog, Immanuela Kanta i zastupnika etike situacije.
Reference
Aristotel (1982) Nikomahova etika, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber.
Akvinski, T. (1932) Summa theologica, Taurini, Marietti.
Akvinski, T. (1964) Quaestiones Disputatae De Veritate. Taurini Romae, Marietti.
Hildebrand, D. von (1971) Situationsethik und kleinere Schriften, Stuttgart, W. Kohlhammer.
Ivan Pavao II (1998) Veritatis splendor, Zagreb, Kršćanska sadašnjost.
Kant, I. (1999) Metafizika ćudoređa, Zagreb, Matica hrvatska.
Kozelj, I. (1998) Savjest. Put prema Bogu, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.
Macan, I. (1996) Savjest – norma moralnog djelovanja. u: Steiner, M.
(ur.), Ljepota istine, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.
Oslić, J. (2002) Izvor budućnosti, Zagreb, Demetra.
Talanga, J. (1999) Uvod u etiku, Zagreb, Biblioteka Filozofija.
Tićac, I. (2001) Uvod u etičku misao Dietricha von Hildebranda, Rijeka, Radovi Teologije u Rijeci.
