dijaloški pristup, humanizacija, kritička pedagogija, neoliberalizam, učionica kao zajednički prostor nade
Sažetak
Cilj rada je razjasniti pojam transcendentalno-aktivističke kreativnosti kao i razmotriti mogućnosti i preduvjete njezine realizacije u odgojno-obrazovnom procesu. Rad započinje opisom 'slike' prirode učenika koja se smatra potrebnom za praktičnu realizaciju ovog oblika kreativnosti. Pritom se naglašava činjenica ljudske nesvršenost i mogućnost kontinuiranoga razvoja. Kao metoda ostvarenja transcendentalno-aktivističke kreativnosti preuzima se dijalog shvaćen kao otvoreno iskazivanje i dijeljenja vlastitih misli, ideja i težnji s drugim ljudima bez skrivanja i straha od mogućih neuspjeha ili neugodnih iskustava. Budući da se institucionalizirani odgojno-obrazovni proces odvija u učionicama, opisuje se učionica kao zajednički prostor nade koji omogućava demokratsko angažiranje i borbu za promjene situiran u kontekstu širih zajedničkih prostora demokratskoga i aktivističkoga djelovanja. Demokratizacija učionica omogućava postavljanje socijalnih pitanja, prelaženje granica te kritičko propitivanje dominantnoga neoliberalnog diskursa te je stoga neophodan element aktivistički shvaćene kreativnosti. Dijalog kao sredstvo, i dijaloški pristup kao metoda kreativnog djelovanja, usmjereni su poništavanju efekata prevladavajućega elitističkog shvaćanja koje kreativnost prikazuje izoliranu od društva i namijenjenu posebno imaginativnim pojedincima. U radu se iskazuje stav kako nije vjerojatno da će u skoroj budućnosti doći do promjene dominantnoga shvaćanja kreativnosti u odgojno-obrazovnom procesu koje kreativnost promatra kao transformaciju postojećega. Razloge za ovakvo stanje nalazimo u dominantnom ekonomsko-političkom uređenju društva u cjelini, te odgojno-obrazovnoga sustava kao jednoga od društvenih podsustava.
