Učitelji u inkluziji

Sažetak

U obrazovnom smislu inkluzija se definira kao aktivno uključivanje učenika s teškoćama u redovni nastavni proces (Subotić, 2014). U tom kontekstu učitelji predstavljaju najvažniju sponu između učenika i škole kao institucije, stoga se upravo oni smatraju jednim od ključnih faktora prilagodbe učenika s teškoćama na pohađanje školskog programa (Rajović i Jovanović, 2010). Cilj ovog rada ispitati je kako učitelji iz Zadra percipiraju inkluziju djece s teškoćama, kako procjenjuju vlastite kompetencije za taj oblik rada te s kojim se preprekama susreću. U tu svrhu provedeno je pet polustrukturiranih intervjua s učiteljima iz Zadra (OŠ Stanovi), nakon čega su prikupljeni podatci transkribirani i analizirani. Utvrđeno je da učitelji vide inkluziju kao obrazovnu praksu koja promiče toleranciju i suradničko ponašanje, procjenjuju je profesionalnim izazovom, ali ujedno i naglašavaju potrebu za profesionalnim usavršavanjem i stjecanjem dodatnih kompetencija. Dodatno, učitelji su istaknuli važnost suradnje s asistentima, stručnim suradnicima i roditeljima kako bi inkluzija bila uspješna, dok su nedovoljnu podršku školskog sustava (materijalne i financijske resurse) prepoznali kao značajnu prepreku u kvalitetnom radu.