Kompetencije odgojitelja za provedbu potpomognute komunikacije

Sažetak

Povećanje svjesnosti o važnosti prepoznavanja obilježja razvojnih teškoća djece te važnosti rane intervencije i pravovremenoga pružanja primjerene podrške rezultiralo je boljom kvalitetom života djece s teškoćama u razvoju. U prošlosti su djeca s teškoćama u razvoju bila izolirana i etiketirana zbog svojih različitosti te su oni bili ti koji su se trebali prilagođavati društvu. Napretkom znanosti i osvješćivanjem društva o različitostima sve se više teži provođenju inkluzivnoga pristupa i nastojanju da svaki pojedinac, bez obzira na svoje razvojne specifičnosti, ima jednaka prava na maksimalno ostvarivanje svojih potencijala u skladu s osobnim mogućnostima. Danas je velika odgovornost stavljena na socijalnu okolinu koja treba pružiti primjerenu razinu podrške kako bi djeca s teškoćama u razvoju mogla prevladati različite prepreke koje proizlaze iz njihovih razvojnih specifičnosti, a sprječavaju ih u ravnopravnu i učinkovitu sudjelovanju u društvu. Ako se pronađe odgovarajući komunikacijski kanal djetetu s teškoćama u razvoju, pružamo mu mogućnost za ostvarivanje socijalnih interakcija, učenje, stjecanje iskustava i u konačnici pružanje vlastita doprinosa društvu. Motiviranost i osposobljenost odgojitelja za primjenu potpomognute komunikacije, inkluzivni pristup te kontinuirano usavršavanje imaju važnu ulogu u stvaranju optimalnih uvjeta te pružanju kvalitetne i pravovremene pomoći i podrške djetetu s teškoćama u razvoju. Cilj je ovoga rada bio istražiti mišljenja odgojitelja o njihovoj spremnosti i kompetentnosti za rad s djecom s teškoćama u razvoju, vještinama primjene potpomognute komunikacije u svakodnevnim aktivnostima te ulozi stručnoga tima i ustanove u pružanju pomoći i podrške djeci s teškoćama u razvoju kako bi se stvorili optimalni inkluzivni uvjeti. Dobiveni su rezultati pokazali da su odgojitelji svjesni svih teškoća s kojima se susreću u praksi pri provođenju kvalitetne inkluzije. Najčešći su izazovi s kojima se odgojitelji susreću nedovoljna educiranost u području rada s djecom s poteškoćama u razvoju, nedostatak podrške stručnoga tima, uvjeti u kojima rade (velik broj djece) i slično.