Antropološka misao Tome Akvinskoga, kao što sam naslov članka kaže, vezana je za metafiziku. Stoga razumijevanje njegove antropologije pretpostavlja poznavanje temelja tomističke metafizičke misli. U članku ćemo se susresti s pojmovima kao što su potencija, akt, forma, materija, bitak itd. te ćemo vidjeti kako Toma pomoću njih objašnjava posebnost ljudske duše u odnosu na druge forme i njezin odnos s tijelom. U prvom dijelu kratko se zaustavljamo na pregledu hijerarhije bića u Tominoj kozmologiji u kojoj čovjek zauzima posebno mjesto između dva svijeta: nematerijalnog i materijalnog. Upravo ta posebnost čovjekove pozicije u kozmološkom poretku Tomi nudi objašnjenja za neke specifičnosti ljudske duše zahvaljujući kojoj on čini posebnu vrstu bića. U drugom je dijelu članka riječ o pojedinim vlastitostima ljudske duše u odnosu na biljnu i životinjsku, kao što su njezina samostalnost i besmrtnost, dok je treći dio posvećen odnosu duše i tijela. Naposljetku u članku nalazimo kratki pregled Tomine filozofije spoznaje u kojoj pitanje razuma dolazi u prvi plan. Iz prethodno rečenoga jasan je cilj članka – pregled temeljnih tema Tomine antropološke misli.

Etabliranjem queer teorije kao polazišta za istraživanja seksualne i rodne različitosti u obrazovanju proširena je debata o njenom odnosu s politikom identiteta, dotad dominirajućim okvirom istraživanja, snažnog aplikativnog potencijala. Točkom je prijepora tako postalo pitanje svrhovitosti strategijskog esencijalizma, uz snažno naglašavanje svih zamki nedostatnog intersekcijskog poimanja identiteta, čija je seksualna i rodna različitost tek jedna od dimenzija, ali su predmetom analize postale i različite zamke deesencijalizacije. Na tragu tih polariteta u radu donosimo prikaz dijela podataka prikupljenih u istraživačkome projektu usmjerenom na LGBTIQ inkluzivnost odgojno-obrazovnih institucija. Cilj je rada analizirati moguće prednosti i nedostatke korištenja teorijski progresivne strategije deesencijalizacije u heteronormativnome odgojno-obrazovnom kontekstu. Podaci prikupljeni u četirima fokus grupama provedenima s odgojno-obrazovnim djelatnicima zagrebačkih srednjih škola pokazuju da se sudionici istraživanja u svojim stavovima i svakodnevnoj odgojnoj-praksi spram LGBTIQ tema pozicioniraju na različite točke kontinuuma od esencijalizacije do deesencijalizacije, pri čemu je točna pozicionalnost snažno kontekstualno determinirana. Zaključni dio rada daje smjernice za buduća istraživanja.

Primarna je funkcija škole odgoj i obrazovanje učenika, stoga odgojnoobrazovne promjene u kulturi škole trebaju biti usmjerene tome cilju. S obzirom na to da kratkotrajno i nedovoljno obuhvatno stručno usavršavanje odgojno-obrazovnih djelatnika ne dovodi do dubinskih odgojno-obrazovnih promjena, a ponajprije do poboljšanja nastavne prakse i do boljeg učenja učenika, nužno ih je osnažiti na pokretanje bitnih promjena u kulturi vlastite ustanove. Pritom se kao ključan pojam ističe kolektivna učiteljska učinkovitost, dominantan čimbenik u pospješivanju učeničkih postignuća. Taj pojam naglašava važnost stvaranja kohezivnih zajednica praktičara konstantno usmjerenih vlastitom profesionalnom razvoju i unaprjeđenju vlastite nastave, a time i učeničkog učenja. U radu se prvotno teorijski razmatraju pojmovi kulture škole usmjerene na odgojno-obrazovne promjene te uloga kolektivne učiteljske učinkovitosti u takvoj kulturi. Ti se pojmovi potom raslojavaju na tri stavke koje su važne za razvoj kulture škole usmjerene na promjene: profesionalne zajednice učenja, suradnička istraživanja učitelja i vođenje odgojno-obrazovnih promjena u kulturi škole.

Cilj rada usmjeren je pregledu i analizi kritika upućenih konceptu cjeloživotnog obrazovanja razvijenog u okrilju UNESCO-a, a odnosi se na njegovu prvu razvojnu fazu tijekom 1970-ih godina. Radom na dokumentaciji izdvojene su kritike koje su se prvenstveno odnosile na teorijska promišljanja o konceptu i iz kojeg do izražaja dolaze obilježja kao što su (ne)jasna definicija cjeloživotnog obrazovanja, uključivanje neintencionalnih oblika učenja, uloga nastavnika u ostvarivanju koncepta i sl. Pregled kritika koncepta temelji se ponajprije na stajalištima predstavnika radikalne kritike, potom i na kritikama pripadnika analitičke filozofije odgoja i obrazovanja. Posljedično se iznose odgovori na iskazane kritike, a koje su dali zagovornici koncepta cjeloživotnog obrazovanja. U svrhu postizanja što objektivnijeg pregleda i analize kritika izdvojene su i kritike koncepta cjeloživotnog obrazovanja autora, koji su ujedno bili i njegovi zagovornici. Radikalna stajališta o ostvarenju cjeloživotnog obrazovanja unutar okvira sustava, kao i tvrdnje predstavnika filozofije odgoja i obrazovanja o proizvoljnom definiranju i shvaćanju koncepta, potaknula su daljnja propitivanja o razradi koncepta kako bi se u odgojno-obrazovnom diskursu postigla što viša razina suglasnosti i zajedničko razumijevanje ciljeva, a posljedično i smjer djelovanja u svrhu njegove implementacije. To nije moguće bez uvažavanja postojećih obilježja nacionalnih sustava odgoja i obrazovanja kojima bi krajnji cilj trebao biti stvaranje pretpostavki za odgovaranje na obrazovne potrebe svakog pojedinca, što je zapravo odraz humanističkog podrijetla koncepta.

Svrha je ovog rada promišljati o profesionalnom razvoju učitelja unutar konstruktivističkog okvira. Rad doprinosi razumijevanju konstruktivističke prirode procesa učenja koji imaju važne implikacije na učitelje i njihovo razumijevanje učinkovitog načina učenja njihovih učenika. Usmjeren je najutjecajnijijm teorijama učenja i konstruktivističkom pogledu na učenje te raspravlja o temeljima na kojima je postavljena konstruktivistička teorija učenja. Na taj način konstruktivizam sugerira da učitelji osmišljavaju nastavnu praksu kroz stalnu interakciju između onoga što već znaju i vjeruju te onoga što doživljavaju, konstruirajući znanje u interakciji s okolinom, pri čemu se mijenjaju i učitelji i okolina. Drugim riječima, učitelji aktivno grade znanje kroz interakcije u okruženju kao pojedinci i kao članovi grupa ili zajednica. Po sličnom principu potiču i učenike na aktivno i neovisno upravljanje svojim učenjem i obrazovanjem. Razumijevanje načina na koji učitelji uče ključno je za suštinsko i kontinuirano usavršavanje nastave u školama kao i unaprjeđenje rezultata učenja učenika. Rad naglašava pedagoške ciljeve konstruktivističkoga učenja i načela pedagoškog konstruktivizma koji obilježavaju konstruktivističku nastavu i čine ju dinamičnim procesom, ali i stvaraju učinkovito okruženje za profesionalno učenje i profesionalni razvoj učitelja. Osim toga, objašnjava načela učinkovitog podučavanja i učenja te elemente konstruktivističkog obrazovanja učitelja, a time i obilježja konstruktivističkog pristupa profesionalnom razvoju učitelja.

U radu se razmatra slušanje kao vještina učenja stranoga jezika, u ovom slučaju na preddiplomskom studiju Talijanskoga jezika. To je vještina kojoj se često ne pridaje dovoljno pozornosti, a s ostale tri vještine (čitanje, pisanje i govorenje) put je k uspješnom učenju stranoga jezika. Cilj rada dobiti je uvid u metakognitivnu svjesnost studenata o njihovoj metodi slušanja stranog jezika na jezičnim vježbama talijanskog jezika. Istraživanje je provedeno prema predlošku upitnika MALQ (Metacognitive Awareness Listening Questionnaire) koji su predložili Vandergrift i Goh (2012), uz dva dodatna otvorena pitanja. Prema rezultatima upitnika studenti, s jedne strane, imaju pozitivan stav prema slušanju i prvi je dojam da su uspješni slušatelji. S druge strane, analiza njihovih odgovora, a posebno otvorenih pitanja, otkriva kako ne pokazuju dobro vladanje strategijama koje su potrebne za uspješno slušanje. Zaključujemo da je ovakav upitnik vrlo koristan alat u osvješćivanju problema i promišljanju o strategijama slušanja, a nastavnikova je uloga pomoći studentima svjesno razvijati strategije, kao put postizanju samostalnosti u njihovoj primjeni.

Verbotonalna metoda, koja se provodi kao bazična metoda rada u rehabilitacijskim i odgojno-obrazovnim postupcima u Poliklinici SUVAG, temelji se na strukturalističkom pristupu govornoj komunikaciji. Primjenjuje se u radu s osobama oštećena sluha ili osobama s govorno-jezičnim ili pak komunikacijskim poremećajima. Načela verbotonalne metode utkana su u sve rehabilitacijske i metodičke postupke koji se provode u Poliklinici SUVAG, pa tako i u Osnovnoj školi Poliklinike SUVAG, o čijim se posebnim uvjetima školovanja govori u radu. Slušanje je baza govora i jezika, a time i komunikacije. U Službi za medicinsku rehabilitaciju djece školske dobi i u Osnovnoj školi Poliklinike SUVAG logopedi, audiorehabilitatori i verbotonalni stručnjaci provode rehabilitaciju slušanja i govora po verbotobalnoj metodi akademika Petra Guberine. Specifični rehabilitacijski i obrazovni verbotonalni postupci provode se uz uporabu verbotonalnih elektroakustičkih aparata i specijalizirane opreme. U kompleksnoj rehabilitaciji unutar koje je i Osnovna škola, provode se posebni verbotonalni postupci kao što su stimulacije pokretom i glazbene stimulacije (fonetska ritmika). Učenici viših razreda imaju izborne predmete Kulturu govora i Vizualnu i medijsku kulturu kojima se potiče govorno-jezični razvoj i komunikacija. Poštujući načela verbotonalne metode koja podrazumijevaju djecu i učenike kao aktivne sudionike svih procesa vođenih od verbotonalnih stručnjaka raznih profila, osigurava se profesionalnost i uspješnost rehabilitacije i nastave.