O djelu profesora Nenada Cambija povodom sedamdesete godišnjice života

Željko Miletić

Dva glavna razdoblja karijere akademika Nenada Cambija vezana su uz dvije ugledne institucije. U Arheološkom muzeju u Splitu bio je kustos antičke zbirke, neko vrijeme i direktor, a na Filozofskom fakultetu u Zadru, nedavno proširenom u Sveučilište, postao je redoviti profesor, pa professor emeritus klasičnih i starokršćanskih studija na Odjelu za arheologiju.


Bibliografija akademika Nenada Cambija

Tatijana Petrić
Drugo godište časopisa Archeologia Adriatica posvećeno je akademiku Nenadu Cambiju, stoga se u ovom broju objavljuje i bibliografija svih njegovih radova. Bibliografija obuhvaća razdoblje od 1967. do 2007. godine, što znači od prvog objavljenog rada akademika Nenada Cambija pa do današnjih dana. U navedenom razdoblju akademik Nenad Cambi objavio je 396 bibliografskih jedinica. Radovi su podijeljeni u grupe prema sadržaju i prema vrsti publikacija u kojima su tiskani. Unutar grupa bibliografske jedinice su poredane kronološkim redom prema godini objavljivanja.

Epigrafska baština rimskodobnog Epidaura

Miroslav Glavičić
Autor članka obrađuje epigrafsku baštinu rimskodobnog Epidaura. Među četrdesetak poznatih natpisa po svom značenju i važnosti podataka koje donose posebno se ističu dva natpisa sa spomenom P. Kornelija Dolabelle (P. Cornelius Dolabella) (CIL III, 1741 i ILJug 636). Iz sadržaja navedenih natpisa, osim što je dokumentirao djelovanje prvoga namjesnika rimske provincije Dalmacije (legatus Augusti pro praetore) u Epidauru, doznaje se: 1. da je u neposrednoj blizini grada bilo središnje mjesto štovanja carskoga kulta za peregrinske zajednice s prostora "Gornjeg Ilirika" (civitates Superioris provinciae {H}Illyrici), 2. da je navod eponimnih vrhovnih gradskih magistrata (duoviri) siguran dokaz da najkasnije u doba Dolabellina namjesništva Epidaurum posjeduje gradski status; 3. da u to doba u Epidauru boravi vojna postrojba (Cohors VI Voluntariorum); 4. čiji pripadnici, budući da je ime postrojbe navedeno u nominativu, u gradu ili na gradskom teritoriju vrše neku veću građevinsku aktivnost (gradnja ceste?).Ostali natpisi sadrže vrlo vrijedne podatke o ustroju grada, donose imena magistrata koji su vodili gradsku upravu, istaknutih članova gradskoga vijeća i drugih uglednika koji su se istaknuli svojim dobročinstvima u zajednici. Na natpisima nadgrobnog karaktera, koji su najbrojniji, sačuvana su imena pokojnika i onih koji im postavljaju spomen, a prema njihovu imenovanju i drugim podatcima s natpisa može se u određenim slučajevima odrediti narodnosno podrijetlo pojedinca ili porodice i njihov društveni status.

Dvije portretne stele iz antičkog Epidaura

Dražen Maršić
Predmet su rada fragmenti dviju nadgrobnih stela s portretima pokojnika podrijetlom iz antičkog Epidaura (Cavtat). Jedan fragment prikazuje figuru rimskoga signifera u punoj visini i u punoj ratnoj opremi. Natpis koji se najvjerojatnije nalazio u donjem dijelu spomenika, nije sačuvan. Temeljem analize portreta pokojnika, isječka biste kojom je prikazan lik u medaljonu i mode nošenja dvaju remena, stela se datira na sam kraj 1. ili početak 2. st., tj. najvjerojatnije u Trajanovo doba, eventualno u prve godine Hadrijanove vladavine. Od druge je stele preostao jedino četvrtasti vrh sa zabatom, ali joj je izvorni izgled lako rekonstruirati. U zabatu je prikazano poprsje starije žene. Osim posvete manima, natpis nije sačuvan. Na temelju analize frizure izrada druge stele datira se u 20-e ili 30-e godine 3. st.

Liburnski carski kult

Ivana Jadrić, Željko Miletić
Ključnu ulogu u širenju carskog kulta u Iliriku odigrao je Tiberijev namjesnik Publije Kornelije Dolabela, u čije je doba vjerojatno i organiziran liburnski pokrajinski carski kult ad aram Augusti Liburnorum. Zasada je teško reći prethodi li on provincijskom iliričkom kultu, kao što je to slučaj u Hispaniji, gdje je pokrajinski kult kod Asturaca i Kantabra prethodio organiziranju središnjeg provincijskog kulta u Taraku. Restauracija carskog kulta u cjelini, a time i liburnskog, započinje dinastijom Flavijevaca, kada Skardona postiže municipalni status.

Ennion čaše iz Burnuma

Igor Borzić
U članku se obrađuju ulomci triju staklenih Ennion čaša, pronađenih prilikom istraživanja rimskog amfiteatra u Burnumu. Jednom primjerku pripada ulomak žućkastog stakla sa slovima ...O / ...Ω u tabuli i uzorkom kanelura u donjem dijelu ulomka. Nalaz odgovara tipu Harden A1 i, a analogije mu se nalaze u primjercima iz Narone, Tremithusa na Cipru i Cavarzere u Italiji. Drugom primjerku pripada pet ulomaka kobaltno plavog stakla, s vegetabilnim ukrasom mladice vinove loze i grozdova, te lijevom stranom tabulae ansatae s ostatkom natpisa ENN… / EΠO… / CE… Tipološki odgovara varijanti Harden A2 i, a analogije mu se nalaze u primjercima iz Cavarzere, Bagnole kod Brescia i Metropolitan museum-a. Trećem primjerku pripadaju četiri ulomka žućkastog stakla s kanelurama, koji mogu pripadati čaši tipa Harden A2 iv. Sva tri burnumska primjerka dolaze iz arheološkog sloja, datiranog unutar vremenskog intervala od Tiberija do Klaudija, nastalom nasipavanjem škrapa pri nivelaciji terena za gradnju amfiteatra. S obzirom da je Burnum u navedeno vrijeme bio sjedište XI. legije i pomoćnih vojnih postrojbi (Alae I Hispanorum i Cohortis II Cyrrhestarum sagittariae), ovako luksuzni predmeti mogli su pripadati visokom vojnom dužnosniku postrojbi. Uz nalaze iz Narone i Tilurija, Burnum se pojavljuje kao treći lokalitet u Dalmaciji na kojem su pronađene Ennion čaše, što je, uz sjevernu Italiju, čini regijom sa najviše pronađenih primjeraka. Ovo ipak ne rješava dvojbe o mjestu proizvodnje (sirijsko-palestinski prostor ili sjeverna Italija – Akvileja), odnosno prostora dopreme Ennion proizvoda, jer je prometno frekventna istočna obala Jadrana, sa svojim centrima (Narona, Salona, Scardona, Iader i dr.), bila u intenzivnim trgovačkim vezama sa oba navedena prostora.

Nalaz rimske štukature kod kapitolija antičkog Jadera

Zdenko Brusić
Tijekom zaštitnih arheoloških istraživanja u dvorištu Bogoslovskog sjemeništa pronađena su dva ulomka žbuke s reljefnom štukaturom friza koji je ukrašavao neki od javnih prostora u blizini kapitolija antičkog Jadera.U radu se govori o rasporedu antičkih komunikacija na ovom dijelu antičke jezgre te o prostoru i položaju istraživanog areala dvorišta u odnosu na susjedni kapitolij. Na kraju autor analizira ulomke štukature i figuralnu predstavu na većem ulomku povezujući nalaz sa sličnim frizom iz Pompeja.

Krist i apostoli na relikvijaru iz Novalje u općem kontekstu starokršćanske ikonografije

Josipa Baraka
U članku se raspravlja o ikonografiji poligonalnog srebrnog relikvijara iz Novalje unutar općeg konteksta starokršćanske ikonografije druge polovice 4. stoljeća i početka 5. stoljeća. U tom razdoblju posebno su popularne tzv. kristocentrične scene kojima su glavni protagonisti Krist, Petar i Pavao, a nerijetko im sepridružuje i čitav apostolski zbor. Plasiranje tih tema vezano je uz specifičan povijesni trenutak Crkve, kojoj je ikonografija poslužila kao instrument za odašiljanje istine o jedinome pravome vladaru Isusu Kristu i njegovu kraljevstvu koji su u kontrapoziciji carskoj vlasti i državi. Središnja scena novaljskoga relikvijara je Traditio legis koja je u starokršćanskoj ikonografiji najzastupljenija u razdoblju između 370. i 410. godine, i to u svim vidovima umjetnosti. Pretpostavlja se da je bila prikazana unutar apside Konstantinova sv. Petra u Vatikanu, čija je ikonografija toga vremena, na žalost, nepoznata. Traditio legis u kombinaciji s čitavim zborom apostola javlja se najviše na sarkofazima s kraja 4. i početka 5. stoljeća. Ovakva se ikonografija u reduciranu obliku javlja na nekoliko relikvijara istoga vremena među koje spada i relikvijar iz Novalje.

Nova razmatranja o ranobizantskim pojasnim kopčama tipa "Bologna/Balgota"

Tomislav Fabijanić
U radu se analiziraju neki primjerci ranobizantskih pojasnih kopči što su otkriveni na područjima južne Italije (Kalabrija, Puglia, Sicilija) i južnog Jadrana (južna Dalmacija, Albanija), uključujući i nekolikoneobjavljenih primjeraka. Autor u njima prepoznaje posebnu regionalnu inačicu tipa "Bologna/Balgota", karakterističnu za navedena područja. Glavna stilska osobina tih kopči je okov ukrašen motivom križa izvedenim na proboj. Kopče se datiraju u 7. st.

Pintadera iz Ravlića pećine

Brunislav Marijanović
U članku se objavljuje nalaz pintadere iz kasnoneolitičkog sloja (hvarska kultura) višeslojnog nalazišta Ravlića pećine u zapadnoj Hercegovini (Bosna i Hercegovina), na kojemu su sustavna iskopavanja provedena 1977.-1979. Pintadera je pronađena tijekom iskopavanja obnovljenih 2008., a u stratigrafskom pogledu vezana je za tamošnju IIB fazu (klasična hvarska kultura) koju posebno karakteriziraju slikani ukrasi izvedeni u crusted tehnici. Budući da pintadera nije povezana s nekim posebno indikativnim kontekstom, pitanja njezine funkcije, značenja i uporabe na tome nalazištu posve su otvorena. Uzimajući u obzir različita mišljenja o uporabi istovrsnih nalaza na drugim nalazištima, koncepcijsku i likovnu podudarnost ukrasa na pintaderi s motivima na slikanoj keramici iz Ravlića pećine, koji su zbog tehnike izvođenja po mišljenju autora posve neprikladni za praktičnu uporabu, pa im pripisuje karakter predmeta namijenjenih posebnim prigodama, autor i pintaderu povezuje s posebnim ritualnim aktivnostima stanovnika Ravlića pećine.

Skulpture nimfi iz Jadera

Kornelija A. Giunio
Nimfe (grč. Νύμφαι, lat. Nymphae) su božice voda, šuma i gora kod Grka i Rimljana. Kćeri su različitih roditelja, često i nepoznatih, a u hijerarhiji bogova zauzimale su niže mjesto, mnoge čak nisu bile ni besmrtne. Krajem studenoga 2006. godine vršena su zaštitna arheološka istraživanja u dijelu južnog krila samostana sv. Nikole u Zadru. Najzanimljiviji su nalazi dviju skulptura nimfi. Skulpture su po svoj prilici pripadale malom nimfeju ili fontani rimske gradske vile (domus urbana). Iz Zadra potječe i ležeća figura nimfe s kraja 1. ili ranog 2. st. nakon Kr., otkrivena u arheološkim istraživanjima rimskog foruma. Otkrivena je uz nimfej, sekundarno upotrijebljena kao poklopac gradske kloake. U Arheološkom muzeju u Zadru čuva se još jedna polovično sačuvana skulptura nimfe, o kojoj nemamo, na žalost, podataka o mjestu nalaza. Spada u ikonografski tip nimfa sa školjkama s razgolićenim gornjim dijelom tijela i plaštom koji klizi niz bokove. Sve četiri skulpture nimfi, o kojima se govori u ovom radu, mogu biti datirane u približno isto vrijeme, kraj 1. ili 2. st. nakon Kr.

Imenovanje žena u ranorimskoj Liburniji i takozvana "ženska praenomina"

Anamarija Kurilić
U radu se obrađuje sustav imenovanja žena u ranorimskoj Liburniji. Osobita se pozornost posvećuje obrascima u kojima se osobno ime nalazi na prvom položaju u imenovanju žena (tzv. ženska "praenomina"), ispred autohtonog kolektivnog imena ili ispred latinskog gentilicija. Takav je sustav imenovanja samonikao kod Liburna, i odraz je ustroja njihova društva u kojemu je žena doživljavana kao zasebna jedinka, i u kojemu je ona u većoj ili manjoj mjeri bila ravnopravna muškarcu, pa je stoga i njezino imenovanje bilo izvedeno na isti način kao i ono muškarca.

Nove spoznaje o proizvodnji terakotnih figura u Issi

Boris Čargo
U članku se obrađuju dvije terakotne figure fragmentarno sačuvane, za koje autor smatra da su proizvod isejskih lončarskih radionica. Obje terakote predstavljaju stojeću ženu odjevenu u hiton i himation, a pronađene su na različitim stranama grada, izvan zidina. Na tim mjestima otprije je poznato, iz arhivskih vijesti i arheoloških istraživanja, postojanje keramičkih pećiju. Od prvog ulomka sačuvano je cilindrično postolje s ostatcima donjeg dijela hitona i stopala koja proviruju ispod njega, a pronađen je s vanjske istočne strane grada. Izrađen je u kalupu, većim dijelom je iskrivljen i tordiran, što je posljedica pečenja na previsokoj temperaturi unutar peći. Pri dataciji autor se oslanja na slične primjerke, te je temeljem tipološke srodnosti datira u kraj 3. – 2. st. pr. Kr. Druga terakota pronađena je s vanjske strane zapadnih zidina grada, nedaleko od zapadne nekropole. Figurica predstavlja ženu koja je statična, s objema rukama na prsima pridržava predmet nejasna oblika, nema čvrstih paralela u samoj Issi, a na temelju konteksta nalaza može se datirati u 2. – 1. st. pr. Kr. Obje pronađene figurice predstavljaju nove, do sada nepoznate oblike u repertoaru isejskih terakota, iupotpunjuju naša znanja o oblicima koja su izrađivali isejski lončari u kasnom helenizmu.

Uz spintriju iz Salone u splitskom Arheološkom muzeju

Zrinka Buljević
Spintrije su tesere koje na aversu imaju erotsku scenu između dvoje ili dvojice aktera, a na reversu, u lovorovu vijencu s točkastom bordurom, jedan rimski broj od I do XVI, kojemu ponekad prethodi slovo A. S obzirom na utvrđenu vezu spintrija, odnosno erotskih tesera i onih s carskim likovima, odriče im se namjena platežnog sredstva u bordelima, i drugdje, pozornost se prebacuje na revers, odnosno broj i drži ih se žetonima za igru. Dosada su bile više ili manje poznate dvije spintrije iz Hrvatske, ona iz Majsana (otočić u Pelješkom kanalu; Sl. 3-4) i ona iz Narone (Vid; Sl. 5-6), obje brončane. Za razliku od tih dviju, a čini se i od svih drugih, salonitanska spintrija je keramička, nije dakle službeno proizvedena u istoj, rimskoj, kovnici s drugima. Unikatna je dakle kao i modenska spintrija koja se, napravljena lijevanjem bakra i pozlaćena, može pripisati radu jednog zlatara. Keramičku spintriju iz Salone moguće je netko privatno proizveo reproducirajući original, a iz istih razloga zbog kojih su bile proizvođene i metalne spintrije.

Teatar i hram u Saloni

Jagoda Mardešić
U radu se objavljuju rezultati istraživanja na prostoru južno od hodnika teatra i istočno od hrama. Hram i teatar čine jedinstveni arhitektonski kompleks koji se nalazi unutar stare jezgre Salone (tzv. Urbs vetus). Istraživanja su započela sredinom 19. stoljeća, ali tek nakon istraživanja danske zaklade 1922. godine postalo je jasno da se s južne strane teatra nalazi hram. Istraživanja teatra nisu nikada u potpunosti objavljena, a rezultate iskopavanja i rekonstrukcije izgleda hrama je objavio F. Weilbach 1933. godine. Prema njegovim rezultatima hram je stariji od teatra i imao je 5 pregradnji. U posljednjoj preinaci portik na istoku bio je proširen do dimenzija krila portika na zapadnoj strani. Istraživanja provedena 2006. i 2007. godine pokazala su da je portik na istoku bio uži od zapadnog. S istočne strane portika otkriven je mozaik od bijelih kockica. Mozaik je u lošem stanju, ali je po sačuvanoj podnici jasno da se pružao paralelno s portikom, vjerojatno po cijeloj njegovoj dužini. U sloju SJ 014 iznad mozaika pronađeno je 29 komada novca od kojih su samo 4 čitka. Najmlađi novac je onaj Arkadija (383. - 408.). Ovaj sloj je bio potpuno crn i sadržavao je garež, pepeo, staklo, keramiku i dosta željeznih čavala i klinova koji su očito pripadali krovnoj konstrukciji. Sudeći po položaju u kojem je otkriven, novac je najvjerojatnije bio izgubljen prilikom požara krajem 4. ili početkom 5. stoljeća. Iznad pločnika portika pronađen je sjeverni krak apside i zid prema jugu. Apsida i zid su građeni u tehnici suhozida i u radu se iznosi pretpostavka da su bili povezani sa zidovima koji su 1922. godine bili pronađeni iznad zapadnog kraka portika. Možda s njima treba povezati i keramiku iz 5. i 6. stoljeća koja je pronađena iznad portika.

Aes grave iz Jesenica

Maja Bonačić Mandinić
U zbirci Arheološkog muzeja u Splitu čuva se primjerak aes grave tipa Apolon/Apolon (RRC 18/1). Pripada emisiji kovnice u Rimu iz 275. do 270. godine prije Krista. Nađen je oko 1901. godine u Jesenicama. Bilo kakve pojedinosti o kontekstu nalaza nisu poznate. Jesenice su selo na oko 200 do 250 m nadmorske visine, na padini Peruna - južna kosa planine Mosor. Uz ostale helenističke nalaze sa šireg područja Jesenica, na potezu uz obalu između Splita i Omiša, ovaj nalaz bi mogao svjedočiti o vezi Ilira s Grcima iz Ise i Farosa, preko obližnjeg Epetija, odnosno s prvim rimskim trgovcima koji su najvjerojatnije putem grčkih kolonija došli u kontakt s Ilirima. Pored aes grave iz Jesenica u zbirci Arheološkog muzeja u Splitu nalaze se još tri semisa, frakcije vrijednosti polovine aes grave. Dva su tipa bik/kotač (RRC 24/4), emisija iz 265.-242. pr. Kr., a jedan tipa Saturn/pramac broda (RRC 35/2), emisija iz 225.-217. pr. Kr. Ovako rani rimski novac na ilirskom području nije služio kao novac, već je najvjerojatnije smatran vrijednim predmetom od bronce, osebujnog izgleda, pa je kao takav i pohranjen, a nije korišten za izradu drugih brončanih predmeta.

Pečat splitskog i šibenskog kneza Domalda

Arsen Duplančić
U radu se objavljuje do sada nepoznati crtež pečata splitskog i šibenskog kneza Domalda (o. 1160. – o. 1243.) koji se nalazi u rukopisnom grbovniku D. S. Karamana. On se povezuje s podatcima iz pisama Ivana Lučića Luciusa iz 1667., čime dobiva na vjerodostojnosti. Pečat je važan jer sadrži Domaldov grb koji pokazuje da on nije pripadao ni plemenu Kačića ni plemenu Nelipića.

Mozaici antičke Isse

Branko Matulić
Analizirajući geometrijske i figuralne uzorke svih poznatih mozaika urbane Isse, nameće se zaključak kako je mozaična produkcija na istočnoj jadranskoj obali postojala još u helenističkom razdoblju. Do danas sačuvana emblema, otkrivena početkom dvadesetoga stoljeća u podu, na žalost, uništenog helenističkog mauzoleja, svojim stilskim i likovnim karakteristikama pripada helenističkoj mozaičnoj tradiciji Sicilije i italskoga kopna, a autor smatra da je najvjerojatnije uvezena i datira je u prijelaz iz 2. u 1. stoljeće prije Krista. U sklopu velikih rimskih urbanih termi sačuvali su se brojni podni mozaični tapeti iz prijelaza 1. u 2. stoljeće poslije Krista. Dominantnu rimsku strogost i jednostavnost geometrijskih formi obogatila je razigrana figuracija dupina kao poveznica s ranijim helenističkim mozaicima. Odraz te najranije mozaične produkcije jasno je vidljiv i odabirom prevladavajućih motiva meandra i svastike. Mozaici viških termi, kao jedinstvena likovna cjelina sačuvana u izvornom arhitektonskom okviru, odraz su vrlo aktivnog mozaičkog stvaralaštva koje se temelji na jakoj helenističkoj tradiciji i sve ozbiljnijem domaćem stvaralaštvu koje preuzima uobičajeni repertoar rimskih uzoraka 1. i 2. stoljeća. Upravo preko ove grupe mozaika, nastalih u neposrednoj blizini glavnoga grada Salone, možemo naslutiti obrise nastajanja i ranog djelovanja salonitanske škole mozaika koja se zasigurno u svojim začetcima poglavito naslanjala i na helenističku mozaičnu tradiciju Farosa i pogotovo Isse.

Ostatci tijesaka u dvorištu rimske vile u uvali Madona na Brijunima (tzv. Kastrum)

Robert Matijašić
Na arheološkom lokalitetu u uvali Madona na otoku Veliki Brijun (istražen 1976. – 1984.), koji je bio naseljen od sredine I. stoljeća pr. Kr. do srednjeg vijeka, najviše je pažnje dosad privukla druga faza: klasična rimska rustična vila iz I. stoljeća poslije Krista. Preobrazba klasične vile u kasnoantičko naselje počela je u IV. stoljeću pregradnjom i novom gradnjom u dvorištu klasične vile. Tada su nastali i tijesci koji su glavna okosnica ovog teksta. Tek nakon toga, u V. i VI. stoljeću, nastali su drugi dijelovi naselja koji su tada dobili i bedeme. U dijelu najbližem moru izgrađena su tri tijeska za ulje, s horizontalnom gredom (dužine 9-10 m) i vitlom koje je ugrađeno u udubljenje u podu. Oni su tehnološki posve identični, vremenski gotovo istovremeni, ali nisu nastali po istom planu, koordinirano, već svaki za sebe. Korištenje tih tijesaka najintenzivnije je bilo na prijelazu V. u VI. stoljeće, kad prefekt pretorija na dvoru ostrogotskog kralja Teodorika, senator Kasiodor, u svojim pismima hvali pokrajinu poradi rodnosti i bogatstva plodovima zemlje.

Salus, Herkul i izvor vode. Primjer Pule

Alka Starac

U razdoblju 2005.-2007. provedena su arheološka istraživanja u sjeveroistočnom uglu gradske jezgre Pule, u četvrti sv. Teodora uz vrata sv. Ivana od Nimfeja. Prirodno ležište slatke vode na podnožju gradskog brežuljka iskorišteno je kao izvor pitke vode i polazište gradskog vodovoda. Koncentracija arheoloških podataka o različitim kultovima povezanima s vodom, čistoćom i zdravljem na području od samo stotinjak četvornih metara, upućuje na sakralno značenje šire vodocrpne zone u antici. Natpis Iit X/1 5, iz treće četvrtine I. st. pr. Kr., svjedoči o postojanju Herkulova svetišta na tom području. U arheološkim istraživanjima 2005.- 2007. otkriveni su temelji sakralnog kompleksa, hrama s dvorištem i ogradnim trijemom, koji pripadaju istom razdoblju i mogli bi se dovesti u vezu sa spomenutim natpisom. Herkul je bio božanstvo iscjeliteljske naravi, povezano s izvorima i kupalištima. Drugo božanstvo zdravlja, Salus, spominje se na mozaiku u kultnoj niši gradske kuće iskopane 2005. u četvrti sv. Teodora. Trapezoidno dno niše pokriveno je mozaikom od bijelih i crnih kockica. Sadrži prikaz žrtvenika, školjke te natpis: SALVS / [P?…….C]R. Nosi tragove rđe nastale kapanjem sa željezne rešetke ili čavala. Stratigrafski odnosi na lokalitetu pokazuju da je mozaik izveden pri izgradnji kuće u trećoj četvrtini I. st. pr. Kr. Zadržao se neoštećen sve do V. st., kada je zazidan zajedno s drugim otvorima u istome zidu. Kuća je prislonjena i izgrađena paralelno s termalnom zgradom javnog karaktera. Ulomak mramorne ploče s natpisom: [---]cel[ius? ---] / [sestertium quadringenta milia] / [---P?], pronađen u vodovodnom kanalu unutar termi, porušenom i zatrpanom u V. st., dovodi se u vezu s izgradnjom vodovodnog sistema u termama. Hram s pripadnim dvorištem, termalni kompleks i kuća sa svetištem u čast Salus predstavljaju jedinstvenu urbanističku cjelinu druge polovice I. st. pr. Kr., međusobno povezanu pomno planiranim dovodnim i odvodnim sustavom za opskrbljivanje vodom i evakuaciju viška vode, te kultovima čistoće i zdravlja.


Ponovno o srebrnom nakitu iz Psarjeva kod Zeline u sjeverozapadnoj Hrvatskoj

Nives Majnarić Pandžić

Kada je prije pola stoljeća Z. Vinski objavio nalaz iz Psarjeva, bio je to izoliran i neobičan nalaz za sjevernu Hrvatsku (Sl. 1). Autor ga je tipološki točno uvrstio među srebrna dačka blâga, ali je pri njegovoj kronološkoj i povijesnoj interpretaciji ostao u preširokim okvirima - u rasponu dva stoljeća.
U ovom članku dodajem neke novije nalaze koji ogrlicu iz Psarjeva čine manje izoliranom i neobičnom. Ogrlicu možemo datirati oko polovice 1. st. pr. Krista, s obzirom da je najvjerojatnije tada bila izrađena. Navodim ostavu iz Kovina u Banatu a posebno naglašavam značenje pronalaska bogate ostave srebrnog nakita na Židovaru. Povezanost panonsko-keltskog s dačko-getskim krugom ostvarivala se i znatno ranije što naziremo u zanimljivim arheološkim činjenicama koje ipak, zasada, ne možemo konkretno tumačiti u povijesnom smislu. Svakako su to nalazi keltskobastarnskih novaca tipa Hus̡i-Vovries̡ti pronađenih u nas u tri ostave. Za našu problematiku posebno se ističe ona iz Narte kod Bjelovara. Taj novac ne tretiram kao arheološki import no smatram da on govori o posrednim vezama s udaljenim krajevima i da dokumentira za sada nepoznate povijesne događaje.
Važan podatak predstavlja dalje nalaz malene reljefno ukrašene posudice iz kasnolatenskog naselja Lijeva Bara u Vukovaru (Sl. 2). Posudica je objavljena kao dački proizvod i import iz dačkog područja. Nalaz s Lijeve Bare nije osamljen u Srijemu – u kasnolatenskom utvrđenom naselju na Gomolavi nađena su dva fragmenta također dačke reljefne keramike.
Istodobno, u prvoj polovici prvog stoljeća prije Krista (LtD1) nastali su i neki zajednički oblici kasnolatenske mode, dakako lokalno varirani, što spajaju doline Save i Dunava s istočnim područjem sve do u Moldaviju. Istodobno se južnom Panonijom širio sjevernoitalski import, naročito brončano posuđe te keramika i amfore. Sudeći po prisustvu rimskih predmeta i republikanskih denara u Rumunjskoj, jasno je da se trgovački tokovi nisu zaustavljali u južnoj Panoniji.
Južna se Panonija u to vrijeme očituje kao područje zahvaćeno dinamičnim kretanjima i zbivanjima. Pozicija Psarjeva u jugozapadnom dijelu Panonije mogla bi se tumačiti kretanjima uz staru jantarsku cestu. Ogrlica je ovamo mogla stići kao plijen nekog od keltskih ratnika poraženih u bitci s Dačanima na Tisi.


Liburnska imitacija astragalnih pojaseva

Dunja Glogović
U nekoliko grobova gradine Dragišić kod Šibenika nađen je veći broj višeglavih igala japodsko-liburnskog tipa astragaloidnoga oblika, pa autor članka razrađuje ideju da su glavice igala bile u sekundarnoj funkciji, te da je riječ o lokalnoj liburnskoj imitaciji astragalnih pojaseva. Višeglave igle dolaze u dva tipa, a za izvedbu astragalnog pojasa upotrijebljene su glavice višeglavih igala tipa A, one sa četiri astragaloidna profila. U grobu broj 5 na Dragišiću bilo ih je osam i, prema pretpostavci Z. Brusića, autora iskopavanja, bile su pričvršćene na kožni remen. Višeglave igle su zajednička komponeta istarske, japodske i liburnske željeznodobne grupe i datirane su od 8. st. pr. Kr. pa nadalje, a najviše ih je nađeno na japodskim nalazištima. Astragalni pojasevi se pojavljuju krajem 6. st. pr. Kr. na centralnobalkanskom - ilirskom području, da bi putem kulturnih i trgovačkih veza bili prihvaćeni od predkeltske i kasnije keltske populacije u Podunavlju, a posebno u Srijemu. Nalazi srijemskog tipa kasnohalštatskog pojasa su najbrojniji, a tip je datiran u 5. st. pr. Kr. Sastavljen je od članaka s četiri astragalna elementa i ima pravokutnu pločicu s tri petlje za zakopčavanje. Tip Osijek je najstariji tip keltskih astragalnih pojaseva, ide u stupanj Beograd 2, tj. LT C, ostali su tipovi kasnolatenski. Oni su pripisani keltskim Skordiscima i dio su ženskog kostima. Inspiracija za izvedbu pojasa pomoću astragaloidnih glavica igala stigla je na južnoliburnski teren iz unutrašnjosti, iz centralnog Balkana i iz Podunavlja, a datacija nalaza iz Dragišića je najranije 5./4. st. pr. Kr.

Η ΕΙΚΩΝ Η ΚΑΛΗ

Bruna Kuntić-Makvić
Prema Apijanu iz Aleksandrije Cezar je tijekom trijumfa g. 46. pr. Kr. dao u hram Venere Roditeljice u Rimu postaviti lijep Kleopatrin lik koji u piščevo vrijeme još ondje stoji. Dion Kasije u opisu Oktavijanovih trijumfa 29. pr. Kr. spominje zlatnu Kleopatru koja se u njegovo vrijeme gleda u Afroditinu hramu. Razlike između dvaju izvora izazivaju proturječna tumačenja u literaturi. Jedni tvrde da je Cezar dao postaviti zlatan Kleopatrin kip u hram Venere Roditeljice. Drugi tumače da je kip onamo iz egipatskoga plijena dao postaviti Oktavijan, a Apijan je greškom Cezaru pripisao Oktavijanov čin. Analiza pokazuje da oba autora pišu kao očevidci. Apijanov je iskaz precizan i pomaže da se razumije Dionov. Kad se povežu, može se zaključiti da je Cezar uz kultni kip Venere Roditeljice dao postaviti Kleopatrin kip za koji se u 2. st. kršć. ere smatralo da stoji u izvornome obliku. Jedan ga je očevidac držao lijepim, drugi svjedoči da je blistao zlatom. Kip je postavljen kad je moćni par imao potomka i bio na vrhuncu moći. Morao je biti doličan rimskome svetištu kako bi pridonio propagandnim učincima julijevskoga sakralnoga kompleksa. Ptolemejska tradicija u prikazivanju članica vladarske kuće i popularnost Izidina kulta u Rimu nudile su model: helenističku Izidu ili Izidinu svećenicu s Kleopatrinim licem koja se mogla tumačiti kao Venerina štovateljica ili Veneri srodna božica. Odnos Rimljana prema Kleopatri i Egiptu, Izidi i njezinome kultu je varirao, no kip je opstao kao dio najranijega postava u hramu koji je bio sveto mjesto carske vlasti. U Apijanovo i Dionovo doba Izidin je kult općeprihvaćen. Slični su kipovi brojni, pa se onaj iz hrama Venere Roditeljice naziva imenom Kleopatre po čijemu se portretu razlikuje od ostalih.

Stela veterana VII. legije Lucija Vetija Sekunda iz Hrvaca kod Sinja

Dino Demicheli, Domagoj Tončinić
Rad govori o neobjavljenu spomeniku Lucija Vetija Sekunda, veterana VII. legije koji je za života podigao nadgrobni spomenik sebi i još dvjema pripadnicima svoje familije. Veteran je bio rodom iz grada Libarna, o kojem do sada nemamo mnogo potvrda u epigrafiji. Natpis je uglavnom vidljiv, tek ga na nekim mjestima nije bilo moguće iščitati, pa se predlaže rekonstrukcija. Spomenik upotpunjuje sliku u svim dijelovima epigrafske analize s dosad pronađenim svjedočanstvima VII. legije na području rimske provincije Dalmacije.

Dijana izvan grada

Marina Milićević Bradač
Riječ je o poznatom reljefu iz Čitluka, koji je bio uklesan u živoj stijeni blizu gradskih vrata antičkog Ekvuma. Danas je u Zbirci Franjevačkog muzeja u Sinju, Arheološki odjel. Znakovito je mjesto gdje se reljef nalazio: blizu gradskih vrata, ali izvan grada, što je u rimskoj tradiciji mjesto koje s pravom pripada Dijani i Silvanu. Isto mjesto Dijana i Silvan zauzimaju i na Trajanovu slavoluku u Beneventu. S druge strane Silvan je prikazan potpuno prema domaćoj ikonografiji koja je preuzeta od grčkog Pana i po tome je ovaj par ujedno i domaći. Na njihovu se primjeru razmatra odnos antičkih ljudi prema kultiviranom i divljem pejsažu.

Cetinski adorant

Ante Milošević
U tekstu se priopćava podatak o novom nalazu tipološki jedinstvene prapovijesne keramičke figurice iz Sinjskoga polja koja svojim općim stilskim osobinama pripada velikoj grupi statueta kakve su do sada pronađene na brojnim neolitičkim nalazištima na širem području Balkana. Njezina iznenadna i izuzetna pojava u Dalmaciji objašnjiva je procesom neolitizacije istočnojadranskoga prostora u kojemu je po svoj prilici učešća imala i etnička komponenta iz unutrašnjosti. Također se još jednom upozorava i na arheološku važnost prostora uz rijeku Cetinu za ukupna proučavanja prapovijesnih razdoblja.

Oslobođenik Lucius Peticius Helius

Ivo Fadić
U Zadru su tijekom 2006. i 2007. godine vršeni arheološki nadzori i zaštitna istraživanja prilikom gradnje nove infrastrukturne mreže i kolektora. Zahvat se protezao od Puta Murvice do Trga Petra Zoranića, odnosno do kraja Medulićeve ulice. Zaštitna arheološka istraživanja temeljito su provedena i na Trgu Petra Zoranića, posebno zbog toga što su se na toj poziciji očekivali značajniji arheološki nalazi. Takva očekivanja bila su predvidiva stoga što je već 1908. godine J. Bersa na tom mjestu vršio sondažna arheološka istraživanja. U odnosu na dosadašnje spoznaje, koje baštinimo s početka 20. stoljeća, najnovija zaštitna arheološka istraživanja pružila su cijeli niz novih i potpunijih saznanja o fortifikacijskom sustavu Zadra od rane antike do 13. stoljeća po Kristu, ali i jedan novi antički epigrafski nalaz. Pronađen je kao spolija na vanjskoj strani srednjovjekovnog ulaza. Riječ je o središnjem epigrafskom dijelu rimske nadgrobne stele s cjelovito sačuvanim natpisom i natpisnim poljem. Komemorator na steli je Lucius Peticius Helius, oslobođenik Lucija Peticija, koji za života podiže spomenik sebi i svojima i ženi Fabiji Veneriji. Po onomastičkim i paleografskim odlikama može se zaključiti da je spomenik nastao koncem 1. ili u 2. stoljeću po Kristu.

Osvrt na legijske denare Marka Antonija s posebnim naglaskom na nalaze toga novca u sjevernoj Dalmaciji

Tomislav Šeparović
Autor se osvrće na rimske republikanske denare koje je kovao triumvir Marko Antonije za potrebe financiranja svojih legija. Ti legijski denari s karakterističnim prikazom bojnog broda na aversu emitirani su iz vojne putujuće kovnice najvjerojatnije 32.-31. godine prije Krista do bitke kod Akcija. Skupni nalazi svjedoče da su u optjecaju mogli ostati sve do trećeg stoljeća. Posebna pažnja pridana je nalazima toga novca na prostoru sjeverne Dalmacije gdje su zabilježeni na dvanaest lokaliteta.