Tijekom iskopavanja provedenog 2010. na eneolitičkom nalazištu Buković − Lastvine u Benkovcu kod Zadra, uz ostalu arheološku i bioarheološku građu pronađena su i dva primjerka karakterističnog tipa idola koji predstavljaju prve nalaze te vrste u eneolitiku na području istočnog Jadrana. Idoli su sačuvani samo djelomice, a pronađeni u najnižem dijelu depozita, u posve sigurnom i čistom kontekstu kojeg čine isključivo ulomci vrlo karakteristične keramike ukrašene kaneliranim ukrasima, a koja cjelinom tipoloških i stilskih odlika nedvojbeno pripada ranom eneolitiku istočnog Jadrana.Premda su pronađeni vrlo blizu jedan drugomu, u posve plitkoj jami uza sam unutarnji rub većeg objeka jamskog tipa, opće okolnosti njihova nalaza ne dopuštaju mogućnost bilo kakvog ritualnog konteksta. Nije bilo moguće utvrditi postojanje nekog objekta ili konstrukcije te vrste s kojom bi bili povezani, a ni drugi nalazi u njihovoj blizini, kao i njihova disperzija, ni po čemu se ne razlikuju od nalaza na ostalim dijelovima istraživačke površine. Premda su oba primjerka sačuvana samo djelomice − bolje reći oba su teško oštećena − a sačuvani dijelovi pripadaju različitim dijelovima korpusa, nedvojbeno je da je riječ o krajnje stiliziranim prikazima ženskih likova. Oba primjerka pripadaju skupini plošno modeliranih i posve stiliziranih akefalnih figurina izrađenih u obliku dva povezana trokuta, bez oblikovanja ekstremiteta i prikazivanja anatomskih pojedinosti. Pronađeni idoli čine posve jedinstvenu pojavu na čitavom istočnojadranskom području tijekom eneolitika jer pri svim dosadašnjim istraživanjima, kojih je danas već značajan broj, nije otkriven niti jedan takav primjer, pa već sama njihova prisutnost otvara čitav kompleks problema počevši od pitanja njihova primarnog izvora, preko modela i mehanizma širenja na ovo područje, do problema općih kulturnih odnosa jadranskog i izvanjadranskog prostora s pripadajućim kulturama i kulturnim fenomenima. Naime, s obzirom na tipološke odlike, potpunu odsutnost usporedivih nalaza s jadranskog područja, primjerke iz Benkovca najprirodnije je uspoređivati s istovrsnim nalazima u okviru badenske kulture. Karpatsko-panonski prostor iskazuje se kao područje s najvećim brojem i najgušćom disperzijom nalaza ovoga tipa, pa se područje badenske kulture i badenska kultura u cjelini iskazuju kao prostorno i kulturno najprirodnije okruženje s kojim je nalaze iz Benkovca moguće povezati. Tipološke odlike pronađenih primjeraka upravo su najbliže poznatim nalazima iz Vučedola i Vinče.
Na prostoru sjeverne Dalmacije spaljivanja umrlih primjenjuje se u rano brončano doba (cetinska kultura − Ervenik, Podvršje/Matakov brig, Nadin, Krneza/Duševića glavica (?), u starije željezno doba, odnosno, na samom početku te epohe, na prijelazu 10/9.st.pr.Kr. (Nadin, humak 13, Krneza/ Jokina glavica), kroz helenizam (Dragišić) i, napokon, u procesu romanizacije Liburna. Unatoč novootkrivenim bitnostima o kultu mrtvih u brončano doba u nadinskoj mikroregiji, humak iz Podvršja/Matakov brig najpogodniji je za analizu cetinske incineracije u sjevernoj Dalmaciji gdje nisu poznata spaljivanja pokojnika iz srednjeg brončanog doba. Tri keramičke žare (grobovi 4, 13) u humku 13 iz Nadina, s dominacijom inhumiranih pokojnika (9-6.st. pr. Kr.), prvi su primjer incineracije u liburnskom kontekstu. Intenzitetom i vremenom spaljivanja pokojnika, te oblikom žara, liburnskoj kulturi u jadranskom svijetu najsrodnija je picenska. Liburnska i picenska incineracija konvergentne su pojave: odraz su zajedništva kasnog urnenfelder svijeta 10/9 - 8.st.pr. Kr. i posljedica kulturno-etničkih dodira u zatvorenom krugu od Podunavlja, jugoistočnoalpskog prostora do Apeninskog poluotoka.Također su plod određenih manjihmigracija; konkretno, kod Picena (uz nesumnjivi proto/villanova utjecaj) iz transjadranskog pravca, a kod Liburna vjerojatno negdje sa sjevera, iz zaleđa. U tom krugu, na Jadranu, u prvim stoljećima željeznog doba kulturna interakcija Liburna, Histra (sa širim zaleđem) i Picena okvir je za analizu liburnskog spaljivanja. Najnovija iskapanja na planiranoj liburnsko-rimskoj nekropoli u Nadinu (Nedinum) dala su nove podatke o prostornom, vremenskom i simboličnom (religijskom, društvenom) odnosu autohtone liburnske i rimske komponente u doba romanizacije koja donosi prvo intenzivno spaljivanje pokojnika u sjevernoj Dalmaciji.
U radu se analizira slučajno otkriveni bogati ženski pokop na položaju Zdrakovac između Malog i Velog jezera kod Žmana na Dugom otoku. Na osnovu tipološke analize materijala grob pripada željeznom dobu, odnosno 5. st. pr. Kr. Pretpostavlja se postojanje nekropole koja je pripadala ili povremeno naseljenoj gradini Zarubinjak ili možda naselju bez gradinskih svojstava s vidljivim ostatcima suhozidnih kućica na padinama grebena Zdrakovac.
Pri zaštitnim arheološkim istraživanjima antičke nekropole u Zadru, na lokaciji "Trgovački centar" na Relji, 2005. godine, u grobu 59 (kvadrant 3A) pronađena je reljefna staklena boca u obliku ribe. S obzirom na to da je poznato mjesto i cjelokupni kontekst nalaza, ona predstavlja posebnu vrijednost u pitanju rasprostranjenosti ovog tipa boce te u pitanju dosadašnjih neujednačenosti u kronološkom određenju njezina nastanka. Te kronološke dileme rješavaju grobni prilozi i tipologija ukopa na antičkoj nekropoli Jadera. Po staklenim nalazima koji su zajedno s reljefnom bocom oblika ribe sačinjavali grobne priloge groba 59, pouzdano se može kazati da je reljefna riba puhana u dvodijelni kalup nastala u razdoblju od sredine 1. do početka 2. st. po Kristu, točnije u drugoj polovini 1. st. po Kristu. Spoznajom da se za ukupno 8 poznatih primjeraka samo za četiri, od kojih su dva sa hrvatskog priobalja, pouzdano zna mjesto nalaza (Rumunjska, Grčka i Hrvatska), te da ni jedno sigurno nalazište nije u zapadnom dijelu Rimskog Carstva, nameće se mišljenje da su reljefne boce u obliku ribe nastale na istočnom Mediteranu, najvjerojatnije u sirijskim staklarskim radionicama 1. st. po Kristu, kada su i inače u modi sirijske reljefne bočice s biljnim i antropomorfnim oblicima i reljefnom dekoracijom.
U trećem svesku zbirke latinskih natpisa Corpus inscriptionum Latinarum pod brojem 1745 objavljen je natpis ispisan na bazi spomenika koji je u prvoj polovici 2. st. bio podignut u počast epidaurskog uglednika P. Elija Osilijana (P. Aelius Ossilianus). Natpis je pronađen godine 1856., a tada su u zadarskim novinama Osservatore Dalmato (broj 79 i 96) objavljena dva zanimljiva članka o nalazu tog natpisa u Cavtatu. Autori su im Mato Vodopić i Šime Ljubić. Autor donosi prijepis objavljenih članaka te komentira njihov sadržaj, dajući pritom i osnovne biografske podatke o njihovim autorima. Mato Vodopić je teolog, književnik i prirodoslovac, koji pred kraj života postaje dubrovački biskup. Šime Ljubić je književnik, historičar i arheolog, kojega se zbog njegova samoprijegornog i nadasve stručnog rada s pravom drži za jednog od utemeljitelja suvremene arheologije u Hrvatskoj. Na temelju provedene epigrafske i onomastičke analize autor donosi i vlastiti komentar teksta natpisa CIL III, 1745. P. Aelius Osillianus bio je epidaurski odličnik, koji je po svoj prilici potjecao iz autohtone romanizirane porodice s teritorija kolonije ili bliže unutrašnjosti. Naime, kako se zaključuje iz njegova imenovanja, ta je porodica građansko pravo stekla u doba cara Hadrijana, a već se tijekom prve polovice 2. st. značajno uzdigla i uvrstila u sam vrh epidaurske aristokracije. To je razvidno iz teksta natpisa, jer zbog ugleda porodice, svakako i zbog osobnih zasluga, cjelokupno gradsko vijeće jednoglasnom odlukom iskazuje počast P. Eiju Osilijanu i određuje mjesto za postavljanje kipa. Sve poslove oko postavljanja spomenika s kipom i organizacije popratnih ceremonija, što predmnijeva i pokriće svih troškova, preuzimaju i vode Osilijanova majka Novia Bassila i baka Iustilla. One su pri inauguraciji spomenika podijelile članovima gradskog vijeća, augustalima i sevirima prigodne darove (sportulae), a za sugrađane organizirale održavanje šakačkih borbi. Natpis CIL III, 1745 neobično je važan, jer dokumentira gotovo cjelokupan postupak iskazivanja počasti zaslužnom sugrađaninu tijekom prve polovice 2. st. u Epidauru.
Vojnička stela iz Lobora kod Zlatara (Hrvatsko zagorje), danas u Arheološkome muzeju u Zagrebu, višekratno je objavljena u sklopu većih zbirki raznorodnih kamenih spomenika, ali uz posve sažeto predočenje osnovnih povijesnih, epigrafskih i ikonografskih podataka. Ovdje se taj spomenik razrađuju opširnije, s naglaskom na analizi ukupne ikonografije i formalne tipologije kao osnove za datiranje u razdoblje oko 220.-250., pri čemu se ispravljaju pojedina pogrješna opažanja ili tumačenja iz prethodnih objava. Osim toga, nastoji se ustanoviti radioničko podrijetlo u kontekstu noričko panonske grobne umjetnosti, ali i društvene okolnosti nastanka stele kao vojničkog spomenika u razdoblju izrazite povlaštenosti vojničkog sloja u provinciji Panoniji.
U radu se obrađuje lučna fibula pronađena na položaju Jarebinjak u Brgudu kod Benkovca. Tipološkostilskom analizom i usporedbama s fibulama s panonsko-podunavskog područja, odnosno prostora današnje Madžarske, utvrđeno je da taj nalaz treba pripisati Gepidima. Datira se u sam kraj 5. ili u prvu trećinu 6. stoljeća, a nastala je po svoj prilici u nekoj od radionica na dalmatinskom području. Fibula iz Brguda nov je prinos poznavanju gepidskog boravka na našim prostorima u doba Istočnogotskog kraljevstva, a ona je ujedno i jedna od dodatnih indicija da rimsko naselje Alveriju (Alveria) treba smjestiti upravo na gradinu Jarebinjak.
U ovom se prilogu ukratko analiziraju akti Salonitanskih metropolitanskih sabora (concilia metropolitana Salonitana) održanih 15. srpnja 530. i 4. svibnja 533. g. pod predsjedanjem salonitanskog nadbiskupa (archiepiscopus Salonitanus) Honorija Mlađeg (528.-547.). Sudionici su ih potpisivali sukladno značaju svojih dijeceza, odnosno službi, počevši od samoga nadbiskupa do opunomoćenika (primas) Senijske biskupije (do 530. g.), odnosno biskupâ triju novoutemeljenih biskupija (533. g.). Akte iz 530. g. supotpisali su i salonitanski arhiprezbiter sa još dvojicom salonitanskih svećenika, četvorica prezbitera nedefinirane dijecezanske pripadnosti te dvojica po svoj prilici predstavnika monaških zajednica (patres). Akte iz 533. g. potpisali su samo biskupi, što je i razumljivo s obzirom na činjenicu da su tijekom održavanja toga sabora rješavana pitanja reorganizacije crkvene hijerarhije u Dalmaciji odnosno Salonitanske metropolije. Akte obaju sabora potpisao je i biskup panonske Siscije, ne samo zbog toga što se i njegova dijeceza, baš kao i Dalmacija, od 493. g. nalazila pod vlašću Ostrogota, nego vjerojatno i zato što se i ona suočavala sa sličnim problemima kao i crkva u Dalmaciji.
U članku će biti predstavljeni i preispitani neki primjeri kasnoantičkih gradnji od Mediteranskog Norika i Dalmacije, do Epira i Ahaje, koji su pripisani Justinijanovom vremenu. Pažnja će biti usmjerena na neke primjere linijskih obrambenih sustava, utvrđivanje bolje poznatih gradova te na gradnju i obnovu vojničkih utvrda. Za istočni Ilirik imamo dosta česte i katkad podrobne Prokopijeve opise, koje treba kritički pregledati kako bi se dobio realan pogled na obim Justinijanove djelatnosti. Za zapadni Ilirik ovakvih podataka, s nekolicinom manjih iznimki, nema, ali su arheološka istraživanja i terenski pregledi odlično sačuvane arhitekture u mediteranskom dijelu Ilirika omogućili dataciju gradnje i obnove brojnih objekata u Justinijanovo vrijeme.
U svom značajnom djelu Prokopije iz Cezareje spominje i neke činjenice iz zanimljivog života Ildigisa, nasljednika langobardskog trona, koji, međutim, nije nikad postao kraljem. Bizantski autor također spominje i Slavene što je vrlo važno za njihovu povijest u 6. stoljeću. Dugotrajne rasprave među povjesničarima nisu dovele do jedinstvenog zaključka o smještaju naselja Ildigisovih slavenskih saveznika. Sve veći broj arheoloških nalaza koji se mogu povezati s tim problemom omogućuje da u raspravi sudjeluju i arheolozi. U članku se analiziraju moguće interpretacije Prokopijevih navoda i različite ideje o točnom položaju slavenskih naselja koja spominje. Te se teorije razmatraju u svjetlu dostupnih arheoloških podataka, posebice stoga što moderne metode omogućuju precizno datiranje nalaza, a sve veći broj arheoloških podataka iz Hrvatske, Slovenije, Rumunjske i ostalih zemalja omogućuje novi pristup problemu najranijih slavenskih naselja.
U članku autor raspravlja o ovisnosti čovjeka o prirodi i pokušava objasniti ljudsko ponašanje i oblikovanje mentaliteta u dugom trajanju na području Ilirika. Danas poseban značaj dobiva povijest okoliša koja se bavi interakcijom čovjeka i prirode, a biopsihologija, socijalna biologija, genetika, kulturna botanika i kulturna zoologija moraju interdisciplinarno obogatiti tu povijest. Autor pokušava objasniti kako je eko sustav Ilirika utjecao na pridošle Hrvate u vrijeme seobe naroda. On ističe da je cilj osvajača bio ovladavanje prirodnim resursima Ilirika (prvenstveno stočarskim putovima) i povezivanje prostora. U stapanju sa starosjediocima Hrvati su preuzeli mnoge njihove kulturne tekovine, ali i mentalitetske značajke. U stalnoj ugroženosti tijekom povijesti, pa i prije dolaska Hrvata, na planinskim područjima razvila se nasilnička "dinarska" sastavnica koja je općeljudska značajka te se ne može pripisati isključivo "dinarcima" koji su usprkos toj sastavnici uvijek pokazivali intelektualne i stvaralačke sposobnosti. Sociogeografski uvjeti i opasnost od "drugih" na tim područjima utjecali su od davnine na stvaranje posebne ideologije koji su prihvatili pridošli Hrvati. Ta je ideologija, ističe autor, svoj izraz našla u epskoj poeziji koja vjerojatno ima svoje korijene u ilirskom stvaralaštvu. Eko sustav Ilirika utjecao je na oblikovanje agrarno-stočarskih zajednica koje su običajnim pravom regulirale odnose u društvu i odnos pripadnika zajednice prema prirodi Taj je odnos definiran i u statutima priobalnih komuna te u zakonima sjevernoga hrvatskog primorja i otoka. Zbog održavanja stabilnosti eko sustava Ilirika, način života se gotovo ni nije mijenjao do "moderniozacijskog šoka" i "ekološke revolucije" (uništavanje prirode). Na području starog Ilirika ove su pojave kasnile za europskim razvojem, ali su u XIX., a posebno u XX. stoljeću u patrijarhalnom stanovništvu izazvale strahovite traume. Autor zaključuje da pojave na koje se osvrće imaju svoje dugo trajanje od ilirskih vremena do naših dana te je nemoguće bez njih objasniti zbivanja u XX. stoljeću popraćena groznim krvoprolićima. Historiografija koja ne uzima u obzir prastaro kulturološko i genetsko nasljeđe te buđenje arhetipova u smislu transgeneracijskih prijenosa, nikada ne će biti sposobna da protumači svu tragiku narodâ meditersnkopodunavskog prostora kojeg "civilizirani" Europljani s najnegativnijim konotacijama nazvaše Balkanom. Autor je svoju raspravu utemeljio na inovativnom čitanju povijesnih izvora.
U prilogu se analizira prostorna organizacija teritorija sela Tršci i susjednih sela, napose Zemunika. Posebna pozornost posvećuje se teritoriju, ubikaciji naselja i putovima, te se zaključuje da je selo nastalo raspadom kasnoantičkog posjeda.
Prilog analizira značajke rane slavenske proizvodnje keramike na temelju nalaza iz prvog horizonta naseljavanja na širem području Murske Sobote. Osim očitih razlika, u odnosu prema starijim keramičkim proizvodima kasne antike kao i onima iz mlađe faze naseljavanja tog prostora, u prilogu su prikazani i rezultati apsolutnih datacija toga najstarijeg horizonta.
U radu se analiziraju nalazi ranosrednjovjekovne keramike slavenskih tipološko-tehnoloških karakteristika koji potječu s istraživanja lokaliteta Glavčine u selu Podvršje kod Zadra na kojem je otkriven starokršćanski kompleks dvojnih crkava s popratnim prostorijama i grobljem. Uz brojne nalaze koji pripadaju kasnoantičkom vremenu, ističu se ulomci šest ranosrednjovjekovnih posuda koje prema svojim karakteristikama pripadaju vremenu 7. i 8. stoljeća.
Za određivanje funkcije posude važnu ulogu igra volumen. Budući da se u slojevima naselja rijetko pojavljuju čitave posude, njihov volumen može se približno odrediti isključivo na temelju promjera. U prvome su redu za to prikladni ulomci ruba odnosno ulomci s očuvanim područjem oko vrata posude. Ovakav se postupak određivanja volumena može provjeriti i to na način da se u skupini čitavih posuda poznati volumeni usporede s promjerima.
U radu se obrađuju neobjavljeni predmeti od kosti prikupljeni pri sustavnim arheološkim istraživanjima nalazišta Torčec − Prečno pole I u Podravini. Prikazani predmeti, istih ili sličnih značajki, pripadaju dnevnoj upotrebi te predstavljaju različite oblike propletača. Potječu iz triju zatvorenih cjelina, od kojih je jedna datirana metodom 14C u ranosrednjovjekovno razdoblje, točnije oko sredine 7. stoljeća.
Pri arheološkim istraživanjima na lokalitetu Lobor, Majka Božja Gorska, provedenim 2009. godine, na prostoru na kojem se nalaze ostatci drvene crkve iz 9. stoljeća, otkrivena je posuda s ostatcima spaljenog pokojnika. Posuda je nađena u jami od stupa drvene crkve, kamo je najvjerojatnije upala pri njezinu podizanju. Grobovi s ostatcima spaljenih pokojnika nisu nađeni na lokalitetu, jer je taj prostor korišten kao mjesto ukapanja kroz više stoljeća. U članku će biti prikazani rezultati najnovijih arheoloških istraživanja, a posebno će se analizirati urna kao jedan od dokaza dugog i neprekinutog kontinuiteta pokapanja na tome mjestu.
Autor članka obrađuje numizmatičku građu koja je otkrivena 2005. i 2006. godine u Caskoj, i to na parceli 1941/24. Od 13 moneta dvije pripadaju Rimskoj republici. Vremenski slijede Augustov as. Nađena je i jedna njegova imitacija. Dvije su kovanice iz početka druge polovice 3. st. Svi ostali novčići pripadaju razdoblju vladavine cara Konstantina Velikoga i njegovih sinova.
U članku se obrađuju nakitni predmeti pronađeni na lokalitetu Vlakno na Dugom otoku, pećine koja sadrži slojeve gornjeg paleolitika i mezolitika. Autori analiziraju geostrateški položaj pećine u vrijeme epigravetijena, te opisuju promjene u okolišu uvjetovane znatno nižom razinom mora. Nakit od probušenih zuba jelena, morskih puževa i školjaka, a posebice gomolje s urezanim prikazima, uspoređuju sa sličnim nalazima obiju jadranskih obala. Ističu važnost pećine Vlakno za ukupno poznavanje nakita i umjetnosti gornjeg paleolitika.
U radu se analizira slučajni nalaz nekoliko ulomaka keramičkog posuđa, jedne omega igle i kamene perle na Prevlaci kod Stona, oko 200 m istočno od gradskih vrata. Krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća, nepoznati nalaznik je, prilikom kopanja temelja vikendice, artefakte sakupio i predao tadašnjem Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Dubrovniku. Objava tih skromnih nalaza je bitna zbog pomanjkanja istraživanja na stonskim prapovijesnim lokalitetima. Posuđe je bez dvojbe grčke provenijencije i može se datirati u razdoblje od kraja 5. do kraja 4. stoljeća pr. Kr. Uz ostale slučajne nalaze u neposrednoj blizini, poglavito na stonskoj Prevlaci, može se ustanoviti postojanje nekropole na ravnome, koja okvirno pripada vremenskom razdoblju od 5. do kraja 4. stoljeća pr. Kr.
Pri obilasku terena na području Donje Hercegovine radi utvrđivanja stanja spomenika kulture djelatnici Zavoda za zaštitu kulturno-povijesne baštine Hercegovačko-neretvanske županije registrirali su tijekom 2003. i 2004. god. veći broj dosada nepoznatih ili u literaturi sporadično spomenutih lokaliteta na kojima se može utvrditi ili pretpostaviti postojanje kasnoantičkih zidanih grobnica na svod. Zajedničko im je da su građene od kamena s bačvastim svodom od kamena ili sedre, s jednim ili dva kamena ležaja u grobnoj komori, ali se pojavljuje i tip grobnice bez ležajeva. Do sada je u BiH registrirano oko 80 grobnica na svod, koje su vjerojatno bile obiteljske grobnice višega društvenog sloja, možda vlasnika imanja na kojima su podignute crkve. Na temelju arhitekture pojedinih grobnica pod stećcima na razmatranom području, bliske načinu građenja grobnica na svod, može se pretpostaviti kontinuitet pokapanja na kasnoantičkim lokalitetima sve do kasnoga srednjeg vijeka.
U radu se obrađuju temeljni problemi terminologije, tipologije i rekonstrukcije arheoloških objekata koji se nesustavno opisuju kao zemunice, poluzemunice, ukopane kolibe, kolibe. Temeljem različitih analiza, autor pokušava opisati i definirati različite tipove ranosrednjovjekovnih ukopanih objekata u srednjoj i istočnoj Europi.
