Tijekom višegodišnjih istraživanja starohrvatskoga groblja na Gorici kod sela Stranče, danas Semičevići, u Vinodolskoj općini, izdvojena su dva kulturno i kronološki različita horizonta ukopavanja. U radu se razmatra rani horizont groblja koji se prostire na sjeveroistočnom dijelu nalazišta uz rječicu Dubračinu, okvirno datiran od sredine 8. do u prvu polovicu 9. stoljeća. Obuhvaća skupinu grobova koje obilježava poganski način pokapanja s grobnim prilozima: keramikom, rijetkim nakitnim nalazima bizantske provenijencije, a izraženi su i franački kulturni dotoci koji se odražavaju prije svega u konjaničkoj opremi. Podjednako tako prisutni su i pojedinačni grobovi iz 9. st. koji svjedoče o inicijalnoj fazi intenzivnije kristijanizacije.
U prilogu se na temelju novih spoznaja obrađuju stakleni nalazi (boca loptastoga tijela i dvije čaše na nozi) iz dostojanstveničkog, trojnog groba 322, te iz groba 310, sa starohrvatskog groblja na Ždrijacu u Ninu. Analizom dekorativnih elemenata, produkcijskih varijanti i kronoloških pokazatelja donesena je šira tipološka razrada, u kojoj se posebice ukazuje na tradicije kasnoantičkih, ranobizantskih radionica 6. i 7. stoljeća, koje su vidljive i na ninskim nalazima. Oživljavanje proizvodnje staklenih predmeta i posuđa, te kontinuiranje uzoraka u proizvodnji u staklarskim radionicama istočnog Sredozemlja, kao i u staklarskim radionicama sjeverne Italije, osobito onih koje možemo smatrati bizantskim filijalama, posebno je važna sastavnica u tumačenju staklenih priloga iz groba obitelji starohrvatskog odličnika. Jer i dospijeće tih predmeta u ninske grobove treba tražiti u trgovačkim, političko-diplomatskim, ili susretima na tragu kristijanizacije koje je ninski dostojanstvenik mogao ostvarivati sa Bizantskim ili Franačkim elitama.
U tekstu se razmatra petlja ranokarolinške ostružne garniture za koju se može pretpostaviti da potječe iz ranosrednjovjekovnog groba uništenog kasnijim ukopima. Petlja ima izravnu analogiju u primjercima iz jednog od kneževskih grobova uz baziliku Sv. Marije na Crkvini u Biskupiji. Ujedno je i prvi takav nalaz na solinsko-kaštelanskom prostoru u neposrednom zaleđu Splita.
U središtu znanstvene analize nalazi se vrijedna akvizicija Arheološkog muzej u Zagrebu – vrlo dobro očuvano ranosrednjovjekovno koplje s krilcima iz okolice Dugog Sela, grada dvadesetak kilometara istočno od Zagreba. Koplje je tipičan ranokarolinški proizvod koji prema starijim tipološko-kronološkim shemama pripada Petersenovu tipu B te bi shodno tomu pripadalo ranokarolinoškom razdoblju i vremenu oko 800. godine. Novija arheološka istraživanja i spoznaje do kojih se došlo u posljednjih dvadesetak godine drukčije promatraju i analiziraju predmete ove vrste pa je i koplje iz okolice Dugog Sela analizirano na temelju tih novih spoznaja (Solberg, Westphal). Analizi su osim toga podvrgnuti i svi dosad poznati primjerci kopalja s krilcima u muzejskim i drugim zbirkama u Hrvatskoj (11+1 kom.) i Bosni i Hercegovini (8 kom.), koji su za ovu prigodu podvrgnuti analizi mjera i proporcija kako bi i oni napokon bili uspoređeni i interpretirani u okviru morfoloških postavki i zaključaka do kojih je svojedobno došao njemački arheorestaurator H. Westphal. Istraživanja su pokazala postojanje nekoliko tipoloških skupina čije su predložene kronološke koordinate drukčije od onih u kojima su se dosad kretala istraživanja i interpretacije kopalja s krilcima u radovima naših arheologa. Mjerni pristup analizi hrvatskih nalaza potvrdio je postojanje primjerka koji pripada najranijoj tradiciji ranokarolinških koplja s krilcima te uputio na još nekoliko kopalja čija morfološka obilježja upućuju na prvu polovinu 8. stoljeća. Preostala koplja pripadaju uglavnom dvjema glavnim tipološkim skupinama, tj. vremenu od druge polovine 8. dou drugu polovinu 9. stoljeća.
Ranosrednjovjekovne ostave željeznoga oruđa i oružja pronađene su na slijedećim lokalitetima u Sloveniji: Sebenje kod Bleda, rijeka Ljubljanica, Gradišće iznad Bašelja i Zidani gaber iznad Mihova (Sl. 1). Najraznovrsnija je ostava iz Sebenja koja se sastoji od poljoprivrednog alata, alata za obradu drva, oružja, konjaničke opreme i dvije drške vjedrice (T. 1). Najuniformnija je ostava iz Gradišća u kojoj se nalazila samo konjanička oprema (T. 2). U obje se ostave nalazilo stremenje (tip IAa po Bartoškovoj) i oglav (tip Csorna I, primjerci s dugim ravnim krajevima i zvjezdolikim presjekom središnjeg dijela), dok ostava iz Gradišća sadrži i par ostruga s dugim ukrašenim trnom i krajevima krakova u obliku trokuta. U Sloveniji je na 14 lokaliteta pronađeno više od pedeset ranosrednjovjekovnih ostruga, polovica od njih u Gradišću. Jedino oružje pronađeno u ostavama u Sloveniji su dva koplja iz Sebenja. Veće od njih, s obzirom na ukras, karakteristično je i vrlo rašireno karolinško oružje. Na temelju nekoliko usporednih primjeraka kopalja s krilcima i onih bez krilaca, koplje iz Sebenja se može datirati u kraj 8. ili prvu polovicu 9. stoljeća. U Sloveniji su brojni nalazi kopalja iz rijeke Ljubljanice, a slična se koplja često pronalaze u graničnim područjima franačkoga kraljevstva. Ostava iz Sebenja sadrži i brojno poljoprivredno oruđe: lemeš pluga (tip A1 po Henningu), ulomke dvaju srpova, motiku, četiri lemeša s rupom i vjerojatno tri željezna prstena pomoću kojih se oštrica kose pričvršćivala za drvenu dršku. U pravilu, srpovi imaju fino nazupčene oštrice, što je ranosrednjovjekovna osobina koja se susreće na oštricama četiriju srpova iz ostave iz Zidanog gabera koja ima jasan ruralni karakter (Sl. 3, T. 4; tip H2 po Henningu). Zajedno sa srpovima, tamo je pronađena i (zakrivljena) kosa, dok su još dvije kose istoga tipa pronađene nedaleko od ostave, a još jedna u (pretpostavljenoj) ostavi iz rijeke Ljubljanice (T. 2). Ostava iz Zidanog gabera sadržavala je i kosir (G5 Henning). Ostavljajući po strani dvije deformirane drške drvenih vjedrica koje su česte u ostavama blaga, ostali predmeti u ostavi iz Sebenja su povezani uz zanate. Alati su bili pogodni za obradu drva (nož, zakrivljena oštrica, svrdla, dlijeto, šilo), a zajedno s kovačkim alatima, čest su nalaz u ostavama željeznih predmeta. Tesarska sjekira iz rijeke Ljubljanice, iz ostave s oruđima većinom zanatskoga karaktera, također se mogla koristiti za obradu drva (T. 2). Šilo je bez sumnje bilo višenamjenski alat dok je nepoznata namjena predmeta sličnog pijuku. Ostava iz Ljubljanice uključuje i predmet u obliku sjekire (T. 2: 1). U Sloveniji je to jedinstven nalaz, udaljen od prostora sjeverno od Dunava gdje su takvi predmeti, datirani uglavnom u 9. stoljeće, pronalaženi u velikom broju i u mnogobrojnim ostavama. Ostave željeznih predmeta sa slovenskih lokaliteta, datirane u vrijeme od 8. do 10. stoljeća, tipološki su i vremenski integralni dio grupe sličnih nalaza u istočnoj Europi. Međutim, postaje sve očitije da je pomoću novih istraživanja moguće te ostave povezati i sa sličnim nalazima iz naseobinskih slojeva i grobalja.
Grobovi u naseljima 9. i 10. stoljeća su rijedak način ukopa. Analiza grobnih nalaza ukazala je na sve elemente pogrebnog ritusa. Međutim, tek kad se u rašččambu uključe i povijesni izvori, moguće je razlučiti razloge pokapanja unutar naselja koji se povezuju s iznimnim društvenim položajem pokojnika. Te su individue mogli steći poseban položaj prekršivši zakon, a smrt ih je spriječila da isprave svoju grešku. Sličan drugorazredni društveni status mogli su dobiti i pojedinci koji su umrli neuobičajenom smrću ili u nejasnim okolnostima. Takav način ukopa nije odraz krize, nego označava jačanje pravne svijesti među članovima velikomoravskog društva.
Osvrnuvši se na postavljenu tezu o pojavi trojagodnih naušnica kod nas tek u kasno doba Srednjeg vijeka, koju je S. Gunjača utemeljio na skupnom nalazu trojagodnih naušnica i novca Ludovika Anžuvinca (1342.-1382.) u zatvorenoj grobnoj cjelini pri istraživanju nekropole uokolo porušene crkve sv. Mihovila u Brnazama kod Sinja, Lj. Karaman u prvom poglavlju naslovljenom "O vremenu pojave trojagodnih naušnica t. zv. Kijevskog tipa u dalmatinskoj Hrvatskoj" u svom članku "Dva hronološka pitanja starohrvatske arheologije" najprije dovodi u pitanje, a zatim odbacuje tu Gunjačinu tvrdnju. Kao glavni argument za potvrdu svoga mišljenja o pojavi trojagodnih naušnica u ranom srednjem vijeku donosi arhivsku fotografiju, iz fototeke Muzeja hrvatskih starina, na kojoj se uz par ostruga karolinškog tipa, koje on datira u IX. st., u zajedničkoj cjelini nalaze i trojagodne naušnice ukrašene filigranom. Suočen s Karamanovom argumentacijom za koju nije imao adekvatnog odgovora Gunjača više ne ulazi u kronološka pitanja naušnica. Iako je od tada prošlo preko pedeset godina u kojima je arheološka znanost uz nove nalaze evoluirala, začuđuje činjenica da mnogobrojni povijesničari umjetnosti i arheolozi koji se bave tipologijom i kronologijom hrvatskog srednjovjekovnog nakita zaobilaze to Karamanovo stajalište, izbjegavajući taj članak i u njemu postavljene argumente kao da nikada nije ni napisan. No, dok god se ne riješi pitanje koje je tu postavio Karaman, sva domišljanja o kronologiji te vrste nakita znanstveno su manjkava i nedosljedna. Ovaj prilog, posvećen zaslužnom arheologu i profesoru J. Beloševiću, rješava postavljenu Karamanovu argumentaciju.
Raspravlja se o predromaničkoj fazi splitske katedrale, nastale preuređenjem antičkoga hrama (Dioklecijanova mauzoleja). Donose se osnovna povijesna vrela i sažeti prikaz historiografije koja se odnosi na ranosrednjovjekovne intervencije na građevini. Pozornost je usredotočena na liturgijski namještaj u kome se razlučuju tri skupine: pretkarolinška (od druge polovice VII. do druge polovice VIII. stoljeća), karolinška i rana postkarolinška (od druge polovice VIII. do kraja XI. stoljeća te kasna predromanička i rana romanička u XI. stoljeću.
Poneke ploče (izvorno pluteji) iz Splitske krstionice uključujući one iz crkve sv. Stjepana na groblju u Jesenicama potječu možda iz samostanske crkve sv. Petra Gumajskog. Među tim pločama nalazila se moguće i ona s likom kralja. Možda su na toj ploči prikazani Petar Črnjin, kralj Zvonimir i osoba (Streza) koja je izgubila spor. No, moguće je da je prikazan kralj Slavac, a osoba koja leži ničice bio bi neki od Neretljana koji su izgubili spor s Petrom Črnjinim, utemeljiteljem samostana sv. Petra Gumajskog.
U radu se analizira sadržaj jame koja je pronađena na nalazištu Jalkovec − Police prilikom radova uz trasu jugozapadne obilaznice grada Varaždina te njen širi kontekst. Unutar djelomično istražene jame prikupljeni su brojni keramički ulomci. Analiziranjem tipoloških karakteristika ulomaka keramike i provedenoj analizi radioaktivnim ugljikom, ispuna jame može se datirati u prijelaz 11. na 12. st. Keramička proizvodnja ovog razdoblja razmjerno je nepoznata u Hrvatskoj, pa se ova cjelina iznosi kao doprinos daljnjem proučavanju početka razvijenog srednjeg vijeka u sjevernoj Hrvatskoj.
U članku će se uz nove nalaze kasnobizantskih amfora X. do XII. stoljeća ponovno obraditi pojedini raniji nalazi, posebno amfore iz neistraženog brodoloma na otoku Mljetu, kao i ranije publiciran nalaz željeznog alata iz ninskog podmorja. Datirajući ovaj željezni alat u X. ili XII. stoljeće, pokušati će se razjasniti njegovo podrijetlo, način dospijeća pod more te njegova pripadnost.
Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća na ulazu u ninsku luku pronađeni su dobro očuvani ostatci dviju srednjovjekovnih brodica. Na inicijativu voditelja istraživanja Zdenka Brusića i konzervatora Božidara Vilhara oba su plovna objekta izvađena iz mora, konzervirana i izložena u Muzeju ninske baštine, čime je projekt zadobio sustavni karakter te donedavno predstavljao jedini arheološki projekt usmjeren na sustavno istraživanje i obradu podmorskih nalaza. Unatoč stručnim i znanstvenim radovima u kojima su brodovi sumarno obrađeni, detaljna objava nalaza tek predstoji. Stoga je 2008. započeo rad na dopuni postojeće dokumentacije, a jedan od prvih koraka bio je određivanje vrsta drvene građe korištene za izradu brodskih konstrukcija. U radu se ukratko iznose rezultati dosadašnjih istraživanja i provedenih analiza, te upozorava na alarmantno loše stanje nalaza.
Autor analizira nalaze dijelova gotičke nošnje na području Kaštela, koji su otkriveni tijekom recentnih istraživanja srednjovjekovnih grobalja na tom prostoru u zadnja dva desetljeća, a koji se odnose na primjerke koji uz utilitarni imaju i dekorativni karakter. Sustavnim iskopavanjima dvaju grobalja otkriveno je više takvih predmeta, od kojih dio in situ, što je omogućilo precizniju funkcionalnu determinaciju istih, te putem stilsko-tipoloških paralela utvrđivanje istih vrsta predmeta i među dislociranim nalazima u grobovima s višekratnim ukopima, kao i paralele u grobljima susjednih područja u srednjoj Dalmaciji. Radi se o župskim grobljima razvijenoga i kasnog srednjeg vijeka, koji su nastali oko predromaničkih crkava sv. Jurja od Putalja i sv. Jurja od Raduna. Uz razne kopče koje su prišivane na odjeću, po prvi put su otkrivene i kopče za cipele i to u dvije tipološke inačice.
Unutar arheološko-povijesnog sklopa na gradini Biranj (Kaštel Lukšić), kao zasebna kulturna cjelina izdvaja se stara crkva sv. Ivana Krstitelja, u čijem se izgledu razlikuju tri graditeljske faze (romanička, kasnogotička i novovjekovna). Na crkvenoj fasadi je skupina kasnosrednjovjekovnih natpisa na latinskom jeziku: donatorski natpis na nadvratniku, datiran godinom 1444. i vladanjem dužda Francesca Foscarija, kao i četiri istodobna konsekracijska natpisa na uglovima crkve. Postavljeni su od crkvenih donatora juspatrona na crkvenom objektu pri posveti temeljito obnovljene prvotne crkve sv. Ivana, sagrađene kao zadužbina hrvatskih didića s Ostroga u romanici, koncem 12. ili u ranom 13. stoljeću. Iz donatorskog natpisa na nadvratniku saznaje se da je ruševna romanička crkva obnovljena zaslugom crkvenog juspatrona i plebana Grgura Nikolina, arhiprezbitera i kanonika trogirske biskupije, a u ime osobnog zavjeta i svih tadašnjih juspatrona sv. Ivana od Birnja. Posebno su zanimljiva četiri konsekracijska natpisa iz istog doba s tekstom + Christus venit in pace et Deus homo factus est, uklesana na uglovima kasnogotičke crkve. Na temelju njihova sadržaja pretpostavlja se da su svojevrsna kasnosrednjovjekovna reminiscencija na danas izgubljene, ali moguće prvotne romaničke epigrafske posvete. Natpisi i sakralni objekt kojemu pripadaju, razmatraju se u okviru lokaliteta kao kulturnopovijesnoga kompleksa i višestoljetnoga vjerskog punkta te analiziraju unutar formalnih i sadržajnih epigrafskih odlika. Kontekstualiziraju se unutar povijesnih i crkveno-duhovnih prilika povezanih uz konkretan prostor u razdoblju zreloga (12. i 13. stoljeća) i kasnoga srednjeg vijeka (sredina 15. stoljeća).
Posljednjih su se godina u gradskoj jezgri Varaždina u više navrata provodila arheološka istraživanja ili pak arheološki nadzor vezan uz razne građevinske radove. Prvo zaštitno istraživanje provedeno je još 1954. g., no ono je u sljedećih nekoliko desetljeća ostalo i jedino. Od 1993. g. iskopavanja su na području grada sve češća, a najveće istraživanje provelo se u vanjskom kompleksu Staroga grada 2006. g. u okviru projekta Bastion. Istraživanjima u gradskoj jezgri prikupile su se velike količine raznovrsnih nalaza kasnoga srednjeg i novoga vijeka. U radu su izdvojeni nalazi stakla koji potječu s nekoliko gradskih lokacija. Obrađuje se više tipova staklenih proizvoda čestih u europskim gradskim sredinama kasnoga srednjeg i ranoga novog vijeka.
U radu se objavljuju numizmatički nalazi koji potječu s arheoloških istraživanja provedenih 1997. godine na prostoru groblja kod crkve sv. Petra u Kuli Atlagića nedaleko Benkovca. Riječ je o 19 primjeraka novca. Najstariji primjerci potječu iz razdoblja kasne antike dok su najmlađi venecijanski soldi emitirani u 17. i 18. stoljeću za Dalmaciju i Albaniju, te Moreju. Većinu pak nalaza čine srebrni srednjovjekovni venecijanski novci uz pojedine primjerke gradova Padove, Mantove, Splita, te Akvilejskog patrijarhata.
Niz godina provode se na krajnjem sjeverozapadnome dijelu Hrvatskoga zagorja, kod Huma na Sutli, arheološko-konzervatorska istraživanja burga srednjovjekovnog naziva Vrbovec. Burg se, u rijetkim povijesnim vrelima, spominje u razdoblju od druge polovine 13. pa do u drugu polovinu 15. stoljeća. Arheološka su istraživanja dala podatke i o njegovu ranijem početku kao i o dužem trajanju, odnosno naknadnom korištenju srednjovjekovnog položaja u razdoblju ranoga novog vijeka, tj. u 16. stoljeću. Članak je posvećen upravo posljednjoj fazi korištenja ovog položaja u stambene i obrambene svrhe. Godine 2008. istraženi su ostatci drvenog objekta, stradaloga u požaru, a podignutoga na samim ruševinama srednjovjekovnoga burga. Stratigrafija slojeva te rezultati apsolutnih radiokarbonskih analiza datiraju drveno zdanje u razdoblje novog vijeka. Nalazi pećnjaka s prednjom bogato ukrašenom pločom upućuju na grijanje kaljevom peći te na viši standard korisnika objekta.
Autor nastoji u prinosu podrobno vrjednovati važnost arheološke baštine ranosrednjovjekovnoga groblja na položaju Bagruša kraj sela Petoševci nedaleko od Banja Luke u bosanskom dijelu Posavine. Spoznaje o tom nalazištu pružaju nove kronološke odrednice, kako za analizirano rodovsko groblje na redove, tako i za pretpostavljene početke oblikovanja i manifestiranja bjelobrdske kulture na južnom obodu srednjeg Podunavlja. U prilogu se prepoznaje i prepletanje nekoliko kulturnih krugova.
Na nekropoli u Vodoči kod Strumnice (oko 170 km jugoistočno od Skoplja) otkriveno je preko tisuću grobova. Na ovoj lokaciji je bila sahranjivana populacija jedne naseobine (Vodica – Vodoča) u dugom vremenskom rasponu od XIII/XIV. stoljeća u kontinuitetu do XX. stoljeća. Na Vodočkoj nekropoli, kao i na ostalim kršćanskim grobljima toga vremena u široj regiji, dominantan arheološki materijal je nakit. Nekoliko zanimljivih primjera prstenja sa sfragističkom namjenom, koji su tema ovoga rada, potiču iz perioda od druge polovice XIV. do XVII. stoljeća. Pored čitavih ili reduciranih, heraldičkih i amblematskih oznaka, tokom vremena se zapaža i rustifikacija kvalitete te siromaštvo izrade i materijala. Očito je nastojanje očuvanja tradicionalnih obilježja s jedne i prodor orijentalne sfragistike s druge strane. Nositelji ovog pečatnog prstenja su, prije svih, "baštinari" spominjani u turskim popisnim knjigama. Oni su ostatci srednjovjekovnog sitnijeg plemstva – "pronijara" i njihovih potomaka koji "baštine" imovinu i naslijeđeno zemljište. Ovakvim prstenjem se, uz to, dokazuje i pripadnost određenom staležu i zanimanju, kao i investiture.
Lokalitet Pakoštane-Crkvina, smješten na položaju Košević, na zapadnoj obali Vranskoga jezera, u neposrednoj blizini ceste koja povezuje Pakoštane i Vranu, sustavno istražuje Odjel za arheologiju, Sveučilišta u Zadru. Od mnoštva arheološke građe autori su ovom prigodom izdvojili numizmatičke nalaze otkrivene tijekom dosadašnjih pet istraživačkih kampanja. Do sada je pronađeno ukupno 11 primjeraka novca, koji obuhvaćaju širok kronološki raspon od 4. do 18. stoljeća. Numizmatička građa s lokaliteta Pakoštane-Crkvina pronađena je u lošem stanju očuvanosti. Nakon čišćenja i konzervacije ipak je bilo moguće sa sigurnošću odrediti vremensku pripadnost deset očuvanih numizmatičkih nalaza. Ova numizmatička građa predstavlja odraz povijesno-trgovinskih zbivanja šireg prostora Sredozemlja, a samim time i grada Zadra i njegove šire okolice kojeg je i lokalitet Pakoštane-Crkvina nerazdvojni dio.
Starohrvatsko groblje na Ždrijacu u Ninu s punim se pravom svrstava u jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta na području Hrvatske. Sustavna arheološka istraživanja groblja započela su 1969. pod vodstvom prof. dr. sc. Janka Beloševića, a trajala su do godine 1977. Groblje se datira u 8. i prvu polovicu 9. stoljeća, a sudeći prema arheološkim nalazima i grobnoj arhitekturi radi se o naseobinskom groblju na redove. Proučavanjem horizontalne stratigrafije groblja mogu se uočiti pojedine skupine grobova formirane najvjerojatnije po obiteljskom srodstvu ili rodovskoj pripadnosti. Takav je primjer najvidljiviji na istočnom dijelu groblja, gdje je određeni broj grobova grupiran oko groba 322 u kojemu je pokopana starohrvatska dostojanstvenička obitelj. Usmenom komunikacijom s prof. dr. sc. Jankom Beloševićem dobili smo potvrdu kako je na temelju grobnih priloga i horizontalne stratigrafije sasvim logično i opravdano pretpostaviti da osoba iz groba 312 (radi se o dobro uščuvanom kosturu muškarca koji je doživio između 40 i 45 godina života) pripada višem društvenom sloju koji se povezuje s obitelji pokopanom u grobu 322. U ovom radu usporedili smo prisutnost različitih osteoloških (doživljena starost, visina, pokazatelji subadultnog stresa, pokazatelji teškog fizičkog rada te analiza trauma) i dentalnih (dentalna oboljenja koja upućuju na vrstu i kvalitetu prehrane) pokazatelja stresa kod pokojnika iz groba 312 s uzorkom koji čine 22 osobe koje na temelju arheoloških nalaza pripadaju socijalno nižoj skupini. Cilj nam je bio ustanoviti je li prisutnost analiziranih pokazatelja stresa korelirana sa socijalno inferiornim statusom. Dobiveni rezultati pokazuju da, u analiziranom uzorku, spomenuti pokazatelji stresa nisu korelirani sa socijalnim statusom, što sugerira da su uvjeti života bili relativno slični za sve muškarce na ovom starohrvatskom nalazištu.
U članku se obrađuju dva nova ranoromanička ulomka crkvenog namještaja pronađena tijekom građevinske i konstruktivne sanacije na kninskoj tvrđavi, točnije sjevernom kaštelu Tnin 2006. godine. Prilikom razgradnje četvrtaste kule, koje je išlo do zdrave osnove, pronađena su dva uzidana ranoromanička ulomka, očito kao spolija u zidu. Detaljnom analizom utvrđeno je da ta dva ranoromanička ulomka pripadaju rekonstruiranom pilastru čija su dva originalna ulomka pronađena 1934. godine u bedemima kninske tvrđave. Do sada su, što u objektima kninske tvrđave, što u objektima ispod kninske tvrđave, pronađena i dvadeset četiri ulomka crkvenog namještaja. Upravo jednom od njih posvećuje se pažnja, a to je rekonstruirani pilastar kojemu su dva ulomka originalni dijelovi, a preostala dva rekonstrukcijom su nadomještena. U radu se prvi put objavljuje podatak o pronalasku dvaju ulomaka istoga pilastra koji se kod S. Gunjače navodi pod rednim brojem 9, a kasnije dobiva muzejski inventarni broj 2133. u MHAS-u. Stoga je logično primijetiti da bi i ova dva novopronađena ulomka pripadali istoj crkvi. Također se navode i komparacije s prethodno pronađenim ulomcima s kninske tvrđave, koje je svojevremeno i V. Delonga analizirala s obzirom na postojanje natpisnog polja na njima. Riječ je o pet ulomaka crkvenog namještaja, i to onih s natpisnim poljem, te ih s obzirom na stilske karakteristike datirala u vrijeme rane romanike. Iz tog vremena poznata je crkva sv. Stjepana s kraja 11 ili prijelaza u 12. st. Na kraju se daje i osvrt na radionički krug kojemu bi mogli pripadati obrađeni ulomci.
