U radu se ikonografsko-semantički analiziraju dva velika brončana pektorala kod Liburna, iz Nina i Zatona – grob 6, simbolički utemeljena na mitu o Sunčevu putovanju i to kompozicijom dviju „ptičjih lađa“, dnevne i noćne/podzemne, i ikonografijom urezanih prizora, ponajprije „pričom“ na Sunčevu disku (Nin), u stilu „apstraktne naracije“. Mitska priča teče kroz tri vodoravne sfere svijeta: nebo – zemlja – podzemlje (?). Bit mita je ocrtan u gornjoj sferi složenim simbolom „križa u krugu/disku s četiri točke“ (Nin). Simbol govori da je svijet križno Suncem uređena cjelina u znaku broja četiri, podijeljena na četiri vremensko-prostorna dijela: s četvornim ritmom vremena i s rasprostiranjem u četiri pravca/odsječka. Kako je „križ u krugu s četiri točke“ središnji kôd religijske solarnosti tijekom (kasnog) brončanog i ranog željeznog doba, on se komparativno analizira u zajednicama od europskog Sjevera do Juga. Pektorali iz Nina i Zatona u ovom radu određeni su kao picenski kulturni element, no snažno integriran uliburnsku kulturu s obzirom na to da su se i Liburni i Piceni dugotrajno koristilisolarnim znakovima i simbolima u oblikovanju „ženskog“ i „muškog“ (posmrtnog)odijela.
Staklene svjetiljke pripadaju brojnim (kasno)srednjovjekovnim i novovjekovnim interijerima na istočnoj obali Jadrana. Njima se osvjetljavao prostor skromnih seoskih crkava, raskošnih gradskih katedrala, u manjoj mjeri i profanih, prvenstveno stambenih građevina. Pored jednog primjerka tzv. zvonolike svjetiljke (konična tijela s produženom prošupljenom drškom na dnu), skupinu obrađenih svjetiljki s prostora povijesne jezgre Zadra čine bikonične svjetiljke s ručkicama za vješanje, poznate i kao svjetiljke islamskog ili orijentalnog tipa. Okvirno su datirane u razdoblje od kraja XIV. do početka XVI. stoljeća. Premda pronađene u ulomcima, ističu se visokim stupnjem sačuvanosti i svakako su vrijedan pokazatelj tipološke zastupljenosti tog svakodnevnog uporabnog predmeta na obalnom dijelu Dalmacije.
U radu se objavljuju numizmatički nalazi koji potječu iz fundusa numizmatičke zbirke Franjevačkog muzeja u Tomislavgradu (BiH). Riječ je o 52 primjerka rimskog carskog novca. Najstariji primjerci potječu iz razdoblja prve polovine 3. stoljeća, odnosno iz doba vladavine Gordijana III. (238.-244.) dok su najmlađi datirani u period zajedničke vladavine Valentinijana I., Valenta i Gracijana, odnosno do potkraj vladavine cara Valenta. Većinu pak nalaza čine brončane emisije Konstantina i njegovih sinova, posebice serije kovane za samostalne vladavine Konstancija II. i Konstanta. Izuzev dupondija Gordijana III. kovanog u Viminaciju, koji je nešto rjeđa pojava na dalmatinskom prostoru, objavljeni novac predstavlja uobičajeni monetarni presjek optjecaja novca na području rimske provincije Dalmacije u 3. i 4. stoljeću.
