U članku se raspravlja o novom nalazu dvaju keramičkih ulomaka s neolitičkog nalazišta Barice u Smilčiću pronađenih pri iskopavanju 2016./2017. Ulomci pripadaju keramičkom predmetu koji svojim oblikovnim karakteristikama pokazuje izrazitu sličnost s krovovima keramičkih modela nastambi poznatih s niza neolitičkih nalazišta na području jugoistočne Europe. Budući da se svi slični nalazi interpretiraju kao posebna vrsta žrtvenika, i nalaz iz Smilčića mogao bi pripadati istoj skupini nalaza, tim prije što je s istog nalazišta poznat jedan sličan primjerak pronađen u nepoznatom kontekstu na iskopavanjima 1956. – 1959. i 1962. S obzirom na motive izvedene na uščuvanim dijelovima stijenki, nalaz je opredijeljen u srednji neolitik i pripisan danilskoj kulturi.

U radu je predstavljen keramički nalaz pronađen u drugoj polovici 20. stoljeća u Islamu Grčkom, nedaleko od neolitičkog nalazišta Graduša – Lokve. Riječ je o slučajnom nalazu, danas pohranjenom u Zavičajnom muzeju Benkovac. Prema tehnici ukrašavanja i motivima, nalaz pripada srednjem neolitiku, odnosno danilskoj kulturi. U prilog navedenom vremenskom i kulturnom okviru govore i analogije s jadranskog prostora, na temelju kojih je ovaj predmet moguće pripisati duhovnoj kulturi neolitičkih zajednica istočnog Jadrana.

Mljekarstvo, a osobito proizvodnja fermentiranih mliječnih proizvoda, strategije su uzgoja stoke koje često uključuju sezonska kretanja stada. Nedavno objavljene kemijske analize tragova na posuđu i analiza izotopa kisika na zubima ovikaprida pokazuju
da su stočari iz sjevernodalmatinskog priobalja počeli svoja stada ljeti izdizati na planinske pašnjake u drugoj polovici 6. tisućljeća pr. Kr., otprilike u isto vrijeme kada su počeli proizvoditi sir. Rezultate tih istraživanja, provedenih na građi iz nizinskih
neolitičkih sela, podupire i nadopunjuje raspoloživa arheološka građa iz nalazišta smještenih visoko na Velebitu. Sezonsko vertikalno kretanje pastira započelo je sredinom 6. tisućljeća pr. Kr., oko pet stoljeća nakon prve pojave zemljoradnje u sjevernoj
Dalmaciji. Promjena strategije gospodarenja stadom vremenski se podudara s drugim promjenama koje upućuju na intenziviranje strategija preživljavanja. Širenje zemljoradnje u Liku možda je izravno povezano s početkom transhumantnog stočarstva.

Sredinom drugog tisućljeća pr. Kr., pokojnici ili pojedinačne kosti sahranjivani su u prostoru fortifikacija naselja u Coppa Nevigati u sjevernoj Apuliji. Ovaj pogrebni običaj izdvaja se u kontekstu brončanog doba južne Italije. S druge strane, takva lokacija ukopa blizu fortifikacijskih zidina zrcali se u funerarnim nalazima s brončanodobnih gradina (castellieri) u Istri, prostoru blisko povezanom sa sjevernom Apulijom. Uzimaju se u obzir i podatci iz drugih dijelova Europe kako bi se razmotrila narav ovog fenomena i kako bi se ustanovilo u kojoj je mjeri on posebna značajka odnosa jugozapadnog i sjeveroistočnog Jadrana. U europskim kontekstima nalazimo samo uopćene sličnosti, dok se dosljednost pogrebnih običaja u naseljima u jadranskom području, temeljenih na bliskoj povezanosti s obrambenim linijama, ne čini nimalo slučajnom.

U radu su prikazani rezultati zooarheološke analize osteoloških ostataka domaćih i divljih životinja s gradine Vrčevo u Ravnim kotarima. Uzorci su prikupljeni prilikom arheoloških istraživanja 2012. godine, prilikom kojih je definirano više naseobinskih
horizonata koji su potvrđeni nalazima podnica i vatrišta. Nalazi, kao i rezultati prvih radiokarbonskih analiza potvrdili su kontinuitet naselja od srednjega brončanog doba sve do kraja starijega i početka mlađega željeznog doba. Rezultati zooarheološke analize pokazali su da kroz oba razdoblja postoji kontinuitet u uzgoju stoke sitnog zuba (ovca i koza), dok je moguća promjena vidljiva u uzgoju goveda. Čini se da posebno mjesto u brončanodobnoj zajednici zauzima pas uz kojeg se veže ritualna praksa.

U vizuri mjesta Svetog Jurja smještenog u podvelebitskom primorju oko sedam kilometara južno od Senja dominira manji otočić Lisac. Blizina kopna i relativno plitka dubina tjesnaca privukla je pozornost istraživača i trasirala put pretpostavkama o povezanosti otoka s kopnom tijekom prošlosti. U radu se predstavljaju rezultati pregleda podmorja kojim je potvrđeno postojanje arheoloških potencijala u podmorju tjesnaca. Lokalitet uključuje tragove maritimnih konstrukcija u obliku komunikacijskog nasipa i umjetno stvorenog platoa, a analiza keramičke građe pokazuje da su se znatne prostorne aktivnosti u maritimnom krajoliku Lisca vjerojatno dogodile tijekom kasnog brončanog doba. U obradi prikupljenog materijala najveća pozornost pridana je nalazima briketaža. Pod tim pojmom podrazumijeva se repertoar izrađevina od pečene zemlje – potpornih stupića i recipijenata koji su služili u prapovijesnoj produkciji soli prisilnim isušivanjem morske vode, a brojnost ulomaka takvih specifičnih predmeta na lokalitetu snažna je potvrda ubikacije proizvodne lokacije. U kontekstu toga raspravlja se o karakteru lokaliteta, korelaciji između prostornih karakteristika položaja te zahtjeva, potreba i tehnoloških aspekata produkcije soli briketažom, s osvrtom na implikacije koje je ta djelatnost mogla imati unutar socioekonomskih okvira na mikroregionalnoj razini.

U članku se razmatraju dvodijelne lučne fibule (tipa Osor, inačica A odnosno II prema D. Glogović) koje su bile dio ženske nošnje u Liburniji tijekom 9. i 8. stoljeća pr. Kr. S obzirom na oblik luka i dugačku, ukrašenu iglu, te su fibule srodne dvodijelnim lučnim fibulama sa stožastim spiralama, također tipa Osor. Stoga se može pretpostaviti da su razmatrane dvodijelne lučne fibule izvorno bile dio ukrasa oglavlja ili složenih frizura. Posebna se pozornost pridaje pojavi takvih fibula na lokalitetu Škocjan, i na nekropoli i kao dio ostave u špilji Mušja jama. Budući da je taj lokalitet prilično udaljen od prostora pretežito naseljenog Liburnima, potvrđeni primjeri jednopetljastih lučnih fibula s dva dugmeta i dvodijelnih lučnih fibula tumače se u odnosu na Škocjan kao „sveto mjesto“ čija važnost prelazi granice regije.

Prijedlog nove tipološke sheme japodskih i liburnskih antropomorfnih privjesaka pruža novu perspektivu i nove spoznaje o ovoj zanimljivoj vrsti ukrasa. Osnovnim, najstarijim i ujedno prostorno najraširenijim čini se tip Prozor, s analogijama i s druge strane Jadrana. Daljnji razvoj odvijao se u japodskom i liburnskom području odakle su se pojedini primjerci proširili samo na područje Bele krajine i istočne Dolenjske. Vremenski ih možemo smjestiti između 8. i 6. stoljeća pr. Kr. U Lici su se stariji oblici nosili prišiveni na pojedine dijelove odjevnog predmeta (npr. kape i/ili pojaseve), dok su se mlađi nosili kao prsni privjesci. Liburnjanke su ih vjerojatno nosile (i) kao naušnice. Naravno, nije isključeno da su se pojedini primjerci rabili kao zasebni predmeti, na primjer amajlije, osobito izvan japodskog područja. Iako je riječ o geografski vrlo ograničenoj vrsti ukrasa, samo se ovaj dobro uklapa u shemu privjesaka u obliku potnie theron, koji je u 7. stoljeću u nekoliko oblika bio prisutan na Apeninskom poluotoku.

U radu je analizirana pojasna kopča kompozitne konstrukcije koja potječe sa željeznodobnog nalazišta Prozor kod Otočca. Oblikom i konstrukcijom, sastavljenom od željezne ploče na koju je zakovicama pričvršćen brončani lim ukrašen iskucavanjem, bliska je pojasnim kopčama s prostora dolenjske halštatske skupine, datiranima u razdoblje 6. i 5. st. pr. Kr. Također, razmatra se izvor nadahnuća za izvedbu konjskih figura kojima je kopča ukrašena, a koje se, u odnosu na ostale, uglavnom stilizirane prikaze konja s japodskog prostora, odlikuju određenom realističnošću.

U prilogu se donose rezultati bioarheološke analize ljudskih osteoloških ostataka s iskopavanja nekropole u Nadinu, s naglaskom na rekonstrukciji demografskih karakteristika populacije i analizi patoloških promjena. Ovo je nalazište bilo poseban izazov u metodološkom smislu za tradicionalne analize kostiju po pojedinim slojevima jer je primarna arheološka jedinica na nekropoli, parcela, sadržavala izmiješane i fragmentarne elemente koji su upućivali na ponovnu upotrebu, višestruke inhumacije i paljevinske ukope. Stoga je primijenjena metoda temeljena na karakterističnim elementima da bi se odredio najmanji broj jedinki (MNI – Minimal Number of Individuals) u analizi kostiju otkrivenih u iskopavanjima od 2013. do 2015. što je omogućilo točniju rekonstrukciju demografskog profila nalazišta u kombinaciji s procjenama iz prethodnih izvješća. Najmanji broj jedinki s nadinske nekropole, zajedno s prethodno objavljenim najmanjim brojem jedinki za prostor koji je označen kao parcela („cela”) 1 (n = 45) procijenjen je na 196. Ovi podatci također upućuju na veći udio ostataka subadultne grupe (51 %, n = 99), u usporedbi s drugim željeznodobnim nalazištima iz ovog područja. Paleodemografska procjena veza između udjela mlađe populacije u bioarheološkom uzorku sa stopom rađanja i veličinom populacije, te visokom smrtnošću novorođenčadi i djece upućuje na rast populacije.

U nošnji brojnih prapovijesnih, a i kasnijih povijesnih zajednica pojas je bio važan funkcionalan, ali i dekorativan element, koji je nerijetko imao i naglašenu simboličku funkciju. Svojom formom, odabranim materijalom i načinom izrade te osmišljenim ornamentalnim sustavom mogao je prenositi različite poruke društvenog, ekonomskog i simboličkog karaktera. Na području istočnog Jadrana i neposrednog zaleđa, a napose na liburnskom prostoru, tijekom posljednja 2. stoljeća pr. n. e. jedan specifični tip pojasnih kopči postaje istaknut i omiljen dio nošnje. Riječ je o lijevanim trapezoidnim pojasnim kopčama sa središnjim motivom koplja/strijele. Korpus nekolicine prethodno poznatih nalaza navedenog tipa uvelike se obogatio zahvaljujući sustavnim arheološkim istraživanjima nadinske nekropole gdje ih je otkriveno čak 44 primjerka. Njima se pridodaje i određen broj dosad nepubliciranih nalaza pohranjenih u zbirkama Arheološkog muzeja u Zadru i Muzeju grada Šibenika. S obzirom na njihovu iznimnu zastupljenost u Nadinu, u kvantitativnom i kvalitativnom pogledu, te izostanak elaboriranog figuralnog narativa po čemu se već na prvi pogled razlikuju od oblikom srodnih pojasnih kopči pronađenih na japodskom, daorskom, labeatskom i isejskom kulturnom prostoru, predlaže se izdvajanje ovih specifičnih predmeta odore u zaseban tip Nadin.

Godine 1960. Arheološki muzej u Zadru, pod vodstvom Šime Batovića, proveo je u Dobropoljcima arheološka istraživanja gradine Jaruv i osam tumula. S obzirom na to da su istraživanja poznata samo kroz kratki izvještaj, autori ovom prigodom objavljuju preostalu dokumentaciju koja se o tim istraživanjima čuva u muzeju, te na osnovi nje ispravljaju pojedine interpretacije, dok na osnovi novijih spoznaja o ukapanju daju širi kontekst tih nalaza.

Na arheološkom lokalitetu Velika Mrdakovica tijekom višegodišnjih istraživanja nekropole i naselja pronađena su tek tri rimska ogledala, tj. njihovi dijelovi, jer ni jedno nije cjelovito. Dva su, mogli bismo reći, uobičajenih i popularnih formi (prema tipologiji G. Lloyd Morgan grupe A i K), dok je jedno atipično i luksuznije izrade, a najbliža mu je analogija na prostoru germanskog  barbarikuma – ostava iz Hildesheima. Sva mrdakovička ogledala pripadaju vremenu 1. – 2 stoljeću poslije Krista i pored drugog materijala svjedok su žive trgovinske razmjene stanovništva Velike Mrdakovice sa, prije svega, sjevernoitalskim proizvodnim centrima, ali i drugim krajevima Carstva.

U radu se obrađuje ulomak pogrebne mense (mensa) pronađen pri arheološkim istraživanjima lokaliteta Galovac – Crkvina kod Zadra. Riječ je o rijetkom primjerku takvog tipa nalaza na našim prostorima čije analogije nalazimo unutar funeralnih primjera
sjeverne Afrike. Povezuje se s rimskim poganskim pokopom i najvjerojatnije je sjevernoafrički import iz 3. stoljeća.

Autor u radu dokazuje postojanje dvije različite koncepcije prostorne artikulacije agrarnih naselja u Kaštelima u kasnoj antici i srednjem vijeku. Obje su nastale u kompleksima rustičnih vila koje su organizirane tijekom kasne antike na temeljima ranorimskih vila. Od ranorimskih se razlikuju po veličini posjeda koji im pripada, a fizički po znatno većoj očuvanosti arhitektonskih ostataka, jer su te vile ostale u funkciji i u srednjovjekovnoj epohi. U svakoj od njih u pravilu je najkasnije u 6. st. podignut i kršćanski sakralni objekt u procesu kristijanizacije pagusa u salonitanskom ageru. U prvoj i nešto brojnijoj verziji prostorne artikulacije u okviru kasnoantičkog veleposjeda (villa rustica) kršćanska bogomolja je podignuta u sklopu stambeno-gospodarskog središta vile (Sv. Marta – Stombrate, Sv. Kuzma i Damjan – Dolac u Kaštel Gomilici), a u drugoj je stambeno-gospodarski kompleks udaljen od sakralnoga objekta za oko 1 km (Miri – Stomorija u Kaštel Novom). Dok je prva verzija uobičajena diljem provincije Dalmacije ona u slučaju Miri – Stomorija je po svemu sudeći izuzetak uvjetovan lokalnim datostima terena. U oba slučaja ti kasnoantički kompleksi prerastaju u srednjovjekovne vladarske posjede (curtes, predia), a potom u srednjovjekovna sela.

U ovome članku autori reinterpretiraju već odavna poznate brojne srednjodalmatinske ostave s dominirajućim splitskim komunalnim novcem, povezujući njihovo skrivanje s ožujkom 1242. godine kada su Belu IV., hrvatsko-ugarskog kralja u bijegu prema Jadranu, progonili Mongoli. S njihovom najezdom mogu se dovesti u vezu i neki pojedinačni nalazi novca iz pećina u jugoistočnoj Lici i sjevernoj Dalmaciji za koje se pretpostavlja da su domaćemu stanovništvu mogle poslužiti kao privremeni zbjegovi.

U radu se analiziraju nalazi religijskih medaljica pronađenih istraživanjima unutrašnjosti crkve sv. Dominika u Zadru koje je 2016. godine provodio Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru. Istraživanjem crkve otkrivene su novovjekovne zidane grobnice i
grobovi bez arhitekture. U njima je između ostalih nalaza pronađeno i 29 medaljica raznih svetaca, među kojima su najbrojnije one s prikazom Gospe Loretske. Sve medaljice potječu iz 17. i 18. stoljeća.

Tragovi vidljivosti koji reprezentiraju potpovršinski kontekst, kao što su tragovi u tlu (soil marks) i usjevima (crop marks),  uobičajena su pojava kojom se detektiraju arheološki lokaliteti primjenom metode daljinskih istraživanja – zračne arheologije kroz medij kose zračne fotografije. Različite rasprave i općenito primjena metode zračne arheologije, većinom je ograničena na područja kontinentalne klime koja sadrže obilje kultivirane zemlje i tla. Arheološki lokaliteti u krškom su krajoliku primjenom metoda daljinskih istraživanja vidljivi većinom kao površinske strukture, a ne kao potpovršinski arheološki kontekst koji je reprezentiran ili posredovan tragovima u usjevima ili u tlu. U ovom radu se predstavljaju rezultati zračnog snimanja koje je obuhvatilo planinu Velebit i dio sjevernodalmatinske zaravani i obrovačke zaravni u Hrvatskoj. U tu svrhu provedena je analiza snimljenih kosih zračnih fotografija u svrhu sistematizacije indikatora vidljivosti arheoloških lokaliteta u krajoliku dinarskog krša. Indikatori vidljivosti koji omogućuju otkrivanje arheoloških lokaliteta su međuovisni o krškom reljefu, submediteranskoj klimi i vegetaciji šikara. Utvrđeno je da su arheološki lokaliteti primjenom metode zračne arheologije vidljivi kroz indikatore kao što su sjena, tekstura, boja i vegetacija. Definirani indikatori u krškom kulturnom krajoliku kojima su detektirani arheološki lokaliteti rijetko se pojavljuju samostalno. Arheološki lokaliteti su većinom vidljivi kroz kombinacije više pojedinačnih indikatora.

Kult ličnosti vladara, veličanje monarhijske moći, uzdizanje istaknutih pojedinaca na herojski i božanski pijedestal socijalni su fenomeni prisutni kod razvijenih civilizacija još od davnih vremena. Rimski carski kult, religijsko-politička institucija utemeljena
na identificiranju i štovanju cara kao božanstva te propagiranju carske moći, služio je kao instrument za jačanje rimske vlasti te romanizaciju novoosvojenih područja Rimskog Carstva. Dok su u središtu štovanja prije svega bili rimski carevi, važan element u
propagiranju carske ideologije činile su i njihove supruge, ali i drugi članovi vladajuće obitelji. Unatoč tomu što nisu uživale jednaka prava kao njihovi muževi, rimske su carice ipak aktivno, ali i indirektno, sudjelovale u javnim i političkim događanjima
te se koristile privilegijama svojeg društvenog statusa kako bi doprinjele oblikovanju carske vlasti i rimskog društva. Time će se ovaj rad na temelju dosadašnjih spoznaja o sociopolitičkim i religijskim karakteristikama carskog kulta ukratko osvrnuti na društvenu i političku moć najutjecajnijih rimskih carica i princeza s naglaskom na štovanje njihova kulta na tlu provincije Dalmacije od vremena julijevsko-klaudijevske dinastije do 315. godine.

Dugujem objašnjenje za dvostruko ime koje se pojavljuje u naslovu ovog teksta. Luciano Bosio napustio nas je u siječnju 1997., a da nije imao priliku objaviti prvi dio važnog rada o izvoru kojeg je jako volio i proučavao, a na kojem smo zajedno radili. Riječ je o svojevrsnoj trilogiji o opisu Italije u djelu Tabula Peutingeriana (naslov je trebao biti Rimska Italija opisana u Tabuli  Peutingeriani), trilogiji koja je trebala imati jedan svezak o morfološkim osobinama, drugi o prisutnosti stanovništva (nastanjena središta različite gustoće) i, na kraju, svezak o cestovnoj mreži, koji je trebao biti najvažniji s obzirom na namjenu korištenja kao itinerarium pictum. Kao moralnomnasljeđu zadatka započetog s mojim učiteljem topografije, vratio sam se tom radu, počevši od morfoloških aspekata koji bolje karakteriziraju naš poluotok, posebice, u ovom slučaju, od hidrografije. U ovom radu, uzet će se u obzir osobito lijevi pritoci rijeke Poa, zajedno s rijekama Adigeom, Brentom, Livenzom i Tagliamentom. Prateći
označavanja u Tabuli, tokovi rijeka usporedit će se s podatcima koje imamo iz drugih izvora, književnih i arheoloških.

Kontinuirani rad na arheološkoj topografiji Korčule u novije je vrijeme rezultirao ubiciranjem željeznodobnog naselja na lokaciji Brdo-Stine u Žrnovu na istočnom kraju otoka. Višekratnim rekognosciranjem lokaliteta okvirno su određeni njegov prostorni opseg, osnovne organizacijske sastavnice, kao i karakteri pokretnih nalaza, a što sve skupa svjedoči iznimnom arheološkom potencijalu. Predstavljanjem položaja naselja te tipokronološkim određenjem sakupljenih ulomaka metalnih (željezna zgura), kamenih (brusevi, žrvnjevi, nakovnji) te keramičkih nalaza (krovne ploče, kalupi?, amfore i pitosi) naselje je preliminarno postavljeno u okvire kasnog željeznog doba/helenizma prostora na kojem dolazi do vrlo intenzivnog preslojavanja indigenih te helenističkorimskih sastavnica.

Predmet su rada četiri kameje iz Arheološkog muzeja Istre. Jedna prikazuje portret cara Nerona, dvije prikazuju glave žena s grčkom frizurom, a jedna prikazuje glavu Minerve sa šljemom. Prema izboru i oblikovanju motiva, na temelju usporedbe s objavljenim kamejama iz drugih zbirki, moguće je pretpostaviti okvirno vrijeme nastanka kameja i analizirati poruku koju nose. Kameju s Neronovim portretom moguće je povezati s radioničkim središtem u Rimu, dok za ostale nije moguće utvrditi radioničko porijeklo.