Utjecaj ekološkog sustava Ilirika na proces hrvatske etnogeneze

Sažetak

U članku autor raspravlja o ovisnosti čovjeka o prirodi i pokušava objasniti ljudsko ponašanje i oblikovanje mentaliteta u dugom trajanju na području Ilirika. Danas poseban značaj dobiva povijest okoliša koja se bavi interakcijom čovjeka i prirode, a biopsihologija, socijalna biologija, genetika, kulturna botanika i kulturna zoologija moraju interdisciplinarno obogatiti tu povijest. Autor pokušava objasniti kako je eko sustav Ilirika utjecao na pridošle Hrvate u vrijeme seobe naroda. On ističe da je cilj osvajača bio ovladavanje prirodnim resursima Ilirika (prvenstveno stočarskim putovima) i povezivanje prostora. U stapanju sa starosjediocima Hrvati su preuzeli mnoge njihove kulturne tekovine, ali i mentalitetske značajke. U stalnoj ugroženosti tijekom povijesti, pa i prije dolaska Hrvata, na planinskim područjima razvila se nasilnička "dinarska" sastavnica koja je općeljudska značajka te se ne može pripisati isključivo "dinarcima" koji su usprkos toj sastavnici uvijek pokazivali intelektualne i stvaralačke sposobnosti. Sociogeografski uvjeti i opasnost od "drugih" na tim područjima utjecali su od davnine na stvaranje posebne ideologije koji su prihvatili pridošli Hrvati. Ta je ideologija, ističe autor, svoj izraz našla u epskoj poeziji koja vjerojatno ima svoje korijene u ilirskom stvaralaštvu. Eko sustav Ilirika utjecao je na oblikovanje agrarno-stočarskih zajednica koje su običajnim pravom regulirale odnose u društvu i odnos pripadnika zajednice prema prirodi Taj je odnos definiran i u statutima priobalnih komuna te u zakonima sjevernoga hrvatskog primorja i otoka. Zbog održavanja stabilnosti eko sustava Ilirika, način života se gotovo ni nije mijenjao do "moderniozacijskog šoka" i "ekološke revolucije" (uništavanje prirode). Na području starog Ilirika ove su pojave kasnile za europskim razvojem, ali su u XIX., a posebno u XX. stoljeću u patrijarhalnom stanovništvu izazvale strahovite traume. Autor zaključuje da pojave na koje se osvrće imaju svoje dugo trajanje od ilirskih vremena do naših dana te je nemoguće bez njih objasniti zbivanja u XX. stoljeću popraćena groznim krvoprolićima. Historiografija koja ne uzima u obzir prastaro kulturološko i genetsko nasljeđe te buđenje arhetipova u smislu transgeneracijskih prijenosa, nikada ne će biti sposobna da protumači svu tragiku narodâ meditersnkopodunavskog prostora kojeg "civilizirani" Europljani s najnegativnijim konotacijama nazvaše Balkanom. Autor je svoju raspravu utemeljio na inovativnom čitanju povijesnih izvora.