Studije Božidara Gagre u katalozima „decenijskih izložaba” Muzeja savremene umetnosti u Beogradu

Sažetak

U ovom radu analizirat će se tri studije hrvatskog povjesničara umjetnosti Božidara Gagre objavljene u katalozima „decenijskih izložaba” Muzeja savremene umetnosti u Beogradu. Prva (1972.) predstavlja početke hrvatskog modernog slikarstva kao niz spram neposrednoj  prošlosti kritički usmjerenih iskaza, obilježenih individualizmom i u uskoj vezi s društvenom situacijom. Druga (1975.) pak obrađuje hrvatsku skulpturu u dugačkom razdoblju od osam desetljeća (1870. – 1950.): analizira se njezina uloga u modernom građanskom društvu te se detektiraju kiparski naraštaji i njihovi nositelji. U trećoj studiji (1977.) Gagro pruža sintezni pregled hrvatske grafike u prvoj polovini 20. stoljeća, raspravljajući prije svega o njezinu društvenom položaju. U autorovu pristupu prepoznat će se tako utjecaji one metodološke struje povijesti umjetnosti koja je umjetničku produkciju promatrala kao jasan odraz društvenih okolnosti. Ocijenit će se zatim povijesnoumjetnički prinosi tih studija, a zaključno istaknuti i obilježja Gagrine valorizacijske paradigme koja je europskim kanonskim vrijednostima pridavala značenje važne orijentacijske točke, a ne nedostižnog cilja.