Fragmentiranje portreta i rascijepljeni subjekt u umjetničko-istraživačkom projektu Super heroine Nadije Mustapić

Sažetak

Tekst se bavi analizom koncepta audiovizualne instalacije radnog naziva Superheroine riječke umjetnice Nadije Mustapić gdje umjetnica istražuje temu položaja žena u nedavnoj pandemiji koronavirusa. Mustapić zanimaju nove rodne, klasne i rasne definicije rada u suvremenom društvu koje je pokazala ili dodatno naglasila izvanredna situacija uzrokovana virusom (poput rada od kuće) te jednako tako feministički odgovor na novostvorene i nametnute stereotipe. Vizualni dio instalacije zamišljen je kao video velikog formata projiciran u izložbenom prostoru. Tehnikama preklapanja, maskiranja, „slajsanja” videosnimaka mnogobrojnih (više od 100) žena kako stoje pred kamerom u punom formatu, umjetnica oblikuje kompozitnu sliku (univerzalnog) ženskog lika sastavljanog od mnoštva vertikalnih traka. Te su trake fragmenti videoportreta različitih žena snimljenih iz iste točke promatranja. Cilj je teksta pokazati na koji način ovakav pristup reflektira rakurs umjetnice i podupire koncept rada. Analiza se temelji na izabranim aspektima teorije umjetnosti koji uključuju: strategije fragmentiranja portreta, diskurzivnu analizu odabranog rakursa umjetnice iz feminističke perspektive, kao i psihoanalitički pristup fenomenu rascijepljenosti i decentriranosti postmodernog subjekta.