Destrukcija i zaborav kao kritički (motivirajući) faktor u baštini: spomenici kao mjesta odsutnosti

Sažetak

Dobar dio autora i teoretičara koji se bave baštinom i memorijom tvrdi da je organizirani zaborav u velikoj mjeri prisutan u društvu, pa bismo, shodno tomu, mogli zaključiti da svako društvo svjesno zaboravlja. Nositelji ili izvršitelji projekta zaborava često nastoje izbrisati čitavo sjećanje „neprijatelja” destrukcijom baštine čime se želi prisiliti one koji ih baštine i čuvaju da ih zaborave. U ovom članku nastojat ću uputiti na to da povijesni artefakti sačinjavaju dio procesa društvenog zaborava što ujedno otvara i sljedeće pitanje-temu: može li se povijest konstruirati i rekonstruirati iz povijesti amnezije, a ne povijesti memorije? Proces „suočavanja s gubitkom, tj. destrukcijom” u baštinskoj je praksi i politici još uvijek u povojima i češće se odnosi na priznavanje problema nego na sam odgovor na problem. Paradigma spasitelja koja prožima baštinski diskurs je fundamentalno utemeljena na sustavu koji podjednako implicira žrtvovanje i gubitak manje vrijednih kulturnih ostvarenja nasuprot zaštiti i konzervaciji više vrijednih ostvarenja. Ova pitanja i dileme su fundamentalno politički i svode se na odluku: koje priče/objekte očuvati, slaviti i zapamtiti, a koje zaboraviti? Objašnjavajući pojmove destrukcije i zaborava na primjerima porušenog Zadra, splitskog Peristila, Starog mosta u Mostaru i, naposljetku, antifašističkih spomenika, pokušala sam uputiti i utvrditi da i mjesta odsutnosti mogu biti mjestima memorije, te da je baština po svojoj prirodi performativna. Povijesne građevine, naime, nisu same po sebi inherentno smislene i bitne, već postaju važne samo onda kad su društveno konstruirane kroz performativni čin.