Kasnoantički sklop u Mogorjelu jedan je od prvorazrednih kasnoantičkih spomenika s područja rimske Dalmacije. Tijekom proteklih nešto više od stotinu godina istraživači su mu posvetili znatnu pozornost i njegov se tlocrt nalazi u mnogim pregledima kasnoantičke arhitekture u Dalmaciji, kao i na širem području. Ipak, iako je kompleks izučavan tijekom dužeg razdoblja, preostalo je mnogo neriješenih pitanja u vezi s ovim „zagonetnim” sklopom. Kada je neki spomenik predmet tako dugotrajnog izučavanja, to nužno urađa različitim, čak i suprotstavljenim mišljenima. Cilj je ovog rada predstaviti sklop u što objektivnijem svjetlu te tako rektificirati predodžbe o njegovu izvornom izgledu, funkciji i svrsi koju je imao unutar šireg organizacijskog okvira provincije kakav je zacrtao car Dioklecijan. Cilj nije objasniti svaki pojedini detalj sklopa, već pružiti nov i sveobuhvatniji uvid u samu bit ovog kaštela, te predstaviti istraživačima kasnoantičke izvangradske arhitekture što cjelovitiju i faktografski ispravnu sliku sklopa i okoline u kojoj je funkcionirao.

U članku se analiziraju novopronađeni dokumenti koji spominju Jurja Matejeva Dalmatinca kao prokuratora i sindika samostana Sant'Apollinare in Classe u Ravenni. Na temelju novih podataka proširuje se dosad poznata mreža rodbinskih odnosa šibenskog protomajstora i utvrđuje povezanost s kamaldoljanima u Veneciji, Istri i u Romagni. Razmatraju se veze s ravenskim promletački orijentiranim humanistima te se predlažu mogući ravenski izvori nekih rješenja na katedrali u Šibeniku.

Na temelju arhivskih izvora prikazuju se procjene i obrambene mjere koje je kondotijer Sforza Pallavicino provodio u Zadru. U mletačkoj službi od 1557. godine, obišao je Dalmaciju 1559. i napisao izvješće o tamošnjim gradovima odnosno utvrdama. Iz tog i kasnijih njegovih tekstova vidljivo je kako je mnoge među njima smatrao slabima, a tri je utvrde – uz potrebna poboljšanja – ocijenio zadovoljavajućima: Zadar, Sv. Nikolu u Šibeniku i Trogir. Sforza je visoko cijenio Zadar kao najvažnije mletačko uporište između Venecije i Krfa, s lukom pogodnom i za veliku flotu. Namjera mu je bila zaštititi i luku širokim novim fortifikacijskim pojasom, što je ostalo neostvareno. Od 1567. godine prema vlastitom projektu vodio je izgradnju velike predutvrde na kopnenoj strani, nazvane Forte. Iz njegovih zapisa doznaje se da je bio projektantom i dvaju bastiona osnovnog obrambenog pojasa, Sv. Marcele i Citadele, kojima je dao primarnu zadaću da nadziru dvije bočne stranice Fortea, kojega je pak koncipirao kao glavnu točku obrane Zadra. U radu je prikazana i njegova polemika s Ferranteom Vitellijem, koji je svoj osvrt na zadarske utvrde sastavio 1576., a Sforza mu je odgovorio 1578. godine.

U radu se na temelju izvornoga arhivskoga gradiva iz Arhiva Zadarske nadbiskupije o problematici imenovanja kapelana u crkvi Gospe od Kaštela (danas Gospe od Zdravlja) u Zadru u ranome novom vijeku nudi teza da je srebrni pokrov slike Bogorodice s Djetetom u istoj crkvi izradio zadarski zlatar Antun Budinić u drugoj polovini 16. stoljeća. Paralelno se osvrće na pitanje rušenja kipova mletačkih predstavnika u Zadru kroz prizmu dogradnje sakristije i obnove oltara crkve Gospe od Kaštela koncem 17. stoljeća.

„Problem umjetnosti kolektiva” Krste Hegedušića, objavljen u Almanahu savremenih problema 1932. godine, najvažniji je autorov tekst. To je svojevrsna sinteza razmišljanja o umjetnosti i njezinoj ulozi u suvremenom društvu koja sadrži sve temeljne umjetničke i ideološke postavke djelovanja Udruženja umjetnika Zemlja. U ovom radu pružit će se jedan od mogućih priloga tumačenju toga ključnog Hegedušićeva teksta: odredit će se njegovo mjesto unutar autorova likovnokritičarskog i teorijskog opusa, proučit će se njegova anatomija, odnosno pružiti uvid u njegovu strukturu i sadržaj, raspravit će se zatim o idejnim uzorima (od Augusta Cesarca i Miroslava Krleže do Georgea Grosza) te naposljetku dati ocjena njegova teorijskog dosega, posebice u usporedbi s Krležinim „Predgovorom” Podravskim motivima. Kao jedan od ključnih tekstova o umjetničkoj problematici u međuratnom razdoblju „Problem umjetnosti kolektiva” bogato je vrelo ideja o društvenim potencijalima umjetnosti te svjedočanstvo o raslojenom društvu izvan europskih kulturnih središta; stoga zaslužuje posebnu pozornost svakoga s dubljim interesom za društvene aspekte hrvatske moderne umjetnosti.

Ovaj rad propituje pojavu enformela u hrvatskoj umjetnosti kroz rakurse rodnih teorija i problematizira razloge zbog kojih je prisutnost umjetnica vrlo mala ili gotovo zanemariva unutar enformelne apstrakcije. Umjetnost visokog modernizma je općenito u svijetu i u Hrvatskoj pretežito viđena kao „muška” ili maskulina umjetnost. Vrlo mali broj žena se na našim prostorima bavio apstraktnom umjetnošću u vrijeme pojave enformela, a još manji broj priklanjao radikalnijim materičkim istraživanjima i destrukciji forme, stoga postoji i relativno oskudan korpus radova hrvatskih likovnih umjetnica unutar enformelne poetike. Istraživanje nastoji (re)valorizirati doprinos likovnih umjetnica hrvatskom enformelu krajem 50-ih i početkom 60-ih godina 20. stoljeća. Pored djela Biserke Baretić, koja je jedna od rijetkih poznatih i priznatih hrvatskih slikarica enformelne orijentacije, među nekolicinom autorica ističe se Mila Kumbatović sa svojim strukturalnim slikama, a u radu se obrađuju i dva gotovo nepoznata enformelna djela vinkovačke likarice Đurđene Zaluški Haramije iz 1961. godine, kao i eksperimentalni radovi kiparice Vere Fischer nastali u razdoblju od 1958. do 1960. godine.

Ovaj članak pokazuje kako se hegemonija službeno odobrenog baštinskog diskursa, utemeljena na helenofiliji, kontinuirano provodi i zagovara još od 19. stoljeća, počevši s arheološkim otkrićima antičke Grčke, očita na novijim primjerima baštinske teorije i prakse u regiji. Kip Heroja ratnika u Skopju (2014.) i novi Muzej Akropole u Ateni (2009.) naglašavaju i veličaju antičku prošlost te isključuju sva druga povijesna razdoblja i kulturne/etničke utjecaje, što pridonosi stvaranju eurocentričnog imaginarija podržanog od političkih čimbenika. S druge strane, paralelno se u ovoj regiji stvara i oblikuje novi imaginarij zajedničke, civilizacijske baštine istoka i zapada utemeljen na antičkoj arheologiji, a rekonstruiran kroz Put svile i njezinu baštinu, koji promiče Kina. Ovaj članak demistificira eurocentričnost baštinskih studija i praksi koje potiskuju multikulturalne perspektive, te propituje mogu li multikulturni baštinski diskursi izgrađeni oko identiteta i zajedničke prošlosti Puta svile uspostaviti dijalog transnacionalne baštine koji nadilazi granice etnocentričnosti.

Monografska izložba i katalog Nikola Dobrović – pod zastavama modernih pokreta Marte Vukotić Lazar i Bojana Kovačevića, urednik Dušan Otašević, svojim sadržajem doprinose temeljnoj reafirmaciji tog istaknutog jugoslavenskog arhitekta modernističke orijentacije.

Ovogodišnja, petnaesta po redu Documenta u gradu Kasselu potvrdila je status najvažnije međunarodne izložbe suvremene umjetnosti kada su u pitanju inovativni pristupi izložbi kao mediju. U odnosu na prethodna izdanja po mnogočemu je specifična, a jedna od prvih specifičnosti je imenovanje kolektiva, a ne pojedinca umjetničkim ravnateljem. Cilj indonezijskog kolektiva ruangrupa bio je kapitalističkim strukturama zapada ponuditi alternativne perspektive, one globalnog juga. Promovirajući ideje dijeljenja, suradnje i održivosti, ruangrupa je kao temeljni koncept izložbe uvela indonezijski agrarni model lumbung, što znači komunalno skupljanje i raspodjelu viškova riže. Shodno tomu kustoski je kolektiv decentralizirao svoju poziciju tako što je pozvanim gostima dao autonomiju da u zamjenu za sudjelovanje dalje pozivaju druge kolektive i umjetnike. Rezultat je bila dinamična izložba s najviše sudionika i sudionica do sada, od kojih je najmanje bilo profesionalnih umjetnika i umjetnica.

Prikazana metodologija rada i preliminarni rezultati dio su istraživanja provedenih kroz interdisciplinarni istraživački modularni pilot projekt „Zaštita zadarske kulturne baštine od negativnog utjecaja mikroorganizama“ (KultBaMikroo) koji je financiran od strane Sveučilišta u Zadru (IP.01.2021.12.). Modularni projekt zamišljen je na način da se može provoditi kroz nekoliko modula, s tim da se kroz module mijenja vrsta građe kojom se projekt bavi. U ovom prvom istraživačkom modulu provode se istraživanja pisane građe u svrhu što bolje zaštite građe i ljudi koji borave u prostorima gdje se građa čuva. Planirano je da se u sljedećim modulima projekt baviti istraživanjima zaštite slikarske baštine, odnosno zaštitom nepokretne kulturne baštine. U ovom prvom modulu istraživanja su provođena u prostorima Državnog arhiva u Zadru, koji je partner na projektu, te u prostorima Kaptolske knjižnice Zadarske nadbiskupije u Zadru. Ovdje će biti prezentirani samo preliminarni rezultati istraživanja provedenih u Državnom arhivu u Zadru, jednom od najvažnijih arhiva u Hrvatskoj.

U radu se govori o srednjovjekovnoj mletačkoj fortifikacijskoj strukturi pod povijesnim nazivom strada del soccorso, koja je služila za dostavu vojne pomoći u šibenski kaštel Svetog Mihovila, ali i mogućem ponovnom preuzimanju kaštela od neprijatelja. Strada del soccorso u Šibeniku formirana je najkasnije za mandata kneza Jakopa Pesara (1423. – 1425.) u obliku dvaju paralelnih bedema, i od kaštela vodi okomito prema obali. U literaturu se za šibensku stradu del soccorso uvukao pogrešan naziv dvostruki (dvojni) bedem za koji nema povijesnog opravdanja u izvorima jer je pravilan hrvatski termin put spasa. Strada del soccorso u Šibeniku gotovo je trideset godina starija od opisa te fortifikacijske strukture u Albertijevu traktatu, a oko šezdeset od traktata Francesca di Giorgia. Usporedivi primjer jest onaj u kaštelu u Bresciji, koji doživljava graditeljske promjene u prvoj polovini 16. stoljeća. Detaljan opis i funkciju strade del soccorso na primjeru Brescije daje vojni inženjer Bonaiuto Lorini koji je autentičan izvor za razumijevanje tog problema, jer je krajem 16. stoljeća sudjelovao u ojačavanju kaštela.

Kada govorimo o emisijama kovnica istočnojadranskih gradova u srednjem vijeku, još uvijek su najvažnija djela Karla Stockerta napisana u numizmatičkim časopisima s početka 20. stoljeća. Svi kasniji znanstveni radovi koji su se bavili ovom tematikom, bazirali su svoja istraživanja na rezultatima koji su izneseni u Stockertovim dragocjenim studijama. Tako se u radovima koji se bave novčarstvom srednjovjekovnog Skadra, među kovanjima koja se pripisuju ovom gradu, sreće i tzv. VI. tip skadarskog folara, s nepotpunim prikazom grba na aversu i prikazom gradske tvrđave/vrata na reversu, koje prate djelomično očuvane legende. Cilj ovog rada jest pravilna atribucija ovog novca, kojom se dokazuje da on ne spada u kovanja grada Skadra, ni u novac istočnojadranskih gradova, već je riječ o novcu pape Aleksandra VI. Borgije, iskovanom u Ascoliju.

Jakov Miličić (1876. – 1958.) jedan je od onih nekoć uglednih, ali danas već pomalo zaboravljenih Hvarana. Po podrijetlu je Brušanin, rođen je u Hvaru, a većinu svojeg životnog i radnog vijeka proveo je u Splitu. Po struci je bio liječnik, najprije u specijalizaciji kirurgije, a potom i ginekologije. Bio je dobrotvor, humanist, kolekcionar umjetničkih djela i cijenjeni intelektualac. Uz to se vrlo aktivno i uspješno bavio kiparenjem, te ostvario skroman, ali respektabilan opus, koji je danas tek manjim dijelom sačuvan. Nažalost, o njegovu životu i djelu se malo zna. Rezultat je to nepostojanja neposrednih, obiteljskih nasljednika i, s druge strane, zlosretne sudbine njegove kiparske ostavštine koja je desetljećima bila prepuštena nebrizi i zaboravu. Iako je njegov doprinos kao liječnika bio znatan, njegovo ime danas ne nalazimo u Medicinskoj enciklopediji. Isto tako njegov kiparski rad, kojem je posvetio onu drugu polovicu svojeg života, nije u pravoj mjeri rasvijetljen niti primjereno zabilježen u suvremenim pregledima umjetnika 20. stoljeća.

Kiparica je 1954. posjetila Dalmatinsku zagoru, zavičaj svojeg supruga slikara Frane Šimunovića i potvrđuje se kao lucidan promatrač zbilje, sposobna na jedinstven, uvjerljiv i sugestivan način motritelju prenijeti autentičnu i realističnu sliku toga jedinstvenog podneblja. Opisivala je „vlašku” svakodnevicu i njihove „koncentrirane muke”, nakon čega smo postali svjesni sublimacije tog kraja, njegove egzotike, civilizacije i kulture. Počinje proces sve dubljeg slijeganja i identifikacije njezina kiparskog i ljudskog morala, stvaralačkog kapaciteta s tvrdoćom, oskudnošću i imanentnom, monumentalnom arhaičnošću „vlaškog” podneblja. Taj prvi posjet bio je prijelomni trenutak koji će odrediti smjer širenja i produbljivanja autoričina kiparskog izričaja. Ona interpretira taj svijet iskreno, intuitivno i slobodno, istodobno mijenjajući svoj izraz.

Srednjovjekovni Varoš Sv. Martina u Zadru protezao se od predjela Foša do područja Relja. Prostirao se u opsegu pretpostavljenoga suburbija rimskoga Iadera, predgrađa na kopnenoj strani zadarskoga poluotoka. U srednjemu vijeku Varoš su s lučke i kopnene strane zatvarale gradske zidine. Među njima je bilo pučko naselje s vrtovima i težačkim kućama te jednim samostanom i još dvjema crkvama. Po jednoj od njih nastalo je ime – Varoš Sv. Martina. Međutim, zbog opasnosti od Turaka u 16. stoljeću predgrađe je srušeno, a na njegovu mjestu podignuta je renesansna utvrda Forte. Pred njom bio je i obrambeni jarak, a ispred njega dugi brisani prostor prema agrarnome području uokolo Zadra, astarea. Tako je cjelinu srednjovjekovnoga predgrađa zamijenio sustav novih fortifikacija, a pred njima i brisani prostor. On je do danas sačuvao veliki dio izvorne širine i dubine, kao i naziv Ravnice, ime koje fino objašnjava promjene u prostoru renesansnoga Grada. No, uz sada zamišljane mijene s idejama o suvremenoj izgradnji na tome području ta povijesna esplanada poima se kao najveći resurs za nove urbane programe, mjesto za podizanje problematičnoga opsežnog bloka građevina, sklopa u projektima nazvanog Vrata Zadra.