Dioklecijanov “carski dvor” u Duklji

Tin Turković

Cilj je rada preispitivanje kasnoantičkog “foruma” u Duklji, čija interpretacija, unatoč mnoštvu podataka prikupljenih
tijekom proteklih 131 godinu, nikada nije dogotovljena. Rad nudi odgovore na pojedina neriješena pitanja proizašle
upravo iz njegova preispitivanja. Prvenstveno pitanje bilo je vezano za naručitelja te gradnje. Po onomastičkoj analizi
zaključak se sam nametnuo - “forumski sklop” mogao je dati podići isključivo sam car Dioklecijan, koji je, po svemu
sudeći, bio zaslužan za uređenje i pregradnju svojega rodnoga grada. Analiza koncepta, specifičnog arhitektonskog rješenja i upotrijebljenog vokabulara samo je potvrdila prethodni zaključak. “Forumski kompleks” je nesumnjivo bio inovativan i originalan, a sjećanje na njega kao na “carski forum”, “Dioklecijanov carski forum”, zadržao se u kolektivnom pamćenju Crnogoraca kroz dugi slijed stoljeća. Rad ujedno predstavlja nastojanje da se razjasni Dioklecijanovo podrijetlo i “modus operandi” njegove “arhitektonske škole” čija je prisutnost u Duklji već jasno zamijećena.


Pluteji centrične kompozicije kao polazište za identifikaciju nove klesarske radionice u Istri

Nikolina Belošević

U radu se tematiziraju istarski primjeri predromaničkih pluteja ukrašeni specifičnom inačicom centrične kompozicijske sheme s dijagonalnim osima i kružnim petljama na krajevima. Nekolicini lokalnih primjera poznatih iz ranije objavljene literature u ovom su radu pridruženi i dijelovi pluteja koji zbog fragmentarne sačuvanosti dosad nisu bili prepoznati kao dio navedene skupine. Razmatrani istarski primjeri dovode se u vezu s cjelovitije sačuvanim istovrsnim reljefima u regiji i umjetničkim središtima iz kojih su na poluotok mogle biti donesene takve kompozicije. Analizom morfoloških i izvedbenih osobina ulomaka ukrašenih razmatranom inačicom centrične kompozicije te njihovim povezivanjem s preostalim dijelovima skulpture s istih lokaliteta upućuje se na postojanje jedne izrazito kvalitetne i dosad neimenovane klesarske radionice, koja je početkom 9. stoljeća kamenim liturgijskim namještajem opremala crkve Pulske, ali i susjednih biskupija. Nove i vrlo složene kompozicije, među kojima i ona centrične osnove s dijagonalama i kružnim petljama na krajevima, svjedoče o plodnoj razmjeni utjecaja između klesara Istre i Veneta te o uklopljenosti poluotoka u suvremena likovna kretanja u razdoblju predromanike.


Golubić kod Knina – važan lokalitet za hrvatski rani srednji vijek

Ante Uglešić, Ivan Josipović

U članku se analizira jedan već otprije poznati te veći broj novopronađenih ulomaka predromaničkih reljefa iz današnje pravoslavne crkve Sv. Stefana u Golubiću kod Knina, od kojih su pojedini i prvi put objavljeni. Na temelju njihove detaljne obrade, navedeni su reljefi atribuirani dvjema klesarskim produkcijama 9. stoljeća, i to Trogirskoj klesarskoj radionici djelatnoj sredinom prve polovine 9. stoljeća te Benediktinskoj klesarskoj radionici iz vremena kneza Branimira. Nakon kraćeg ekskursa o povijesnim toponimima na užem prostoru današnjega Golubića, autori iznose pretpostavku da se u zidovima postojeće parohijske crkve u tom selu vjerojatno krije barem dio strukture izvorne predromaničke građevine s aksijalnim zvonikom i krajnje reduciranim westwerkom, a u čijoj su se unutrašnjosti tijekom 9. stoljeća dvaput mijenjale liturgijske instalacije. Time bi navedena sakralna građevina bila uvrštena u grupu najranijih karolinških crkava u Hrvatskoj, tj. u tzv. „misionarski sloj arhitekture” na teritoriju ranosrednjovjekovne hrvatske kneževine.


Bursa svetog Azela iz Nina i podrijetlo kulta ninskih svetaca zaštitnika

Nikolina Maraković, Trpimir Vedriš

Usprkos svojoj povijesnoumjetničkoj vrijednosti i simboličkom značenju, ninski relikvijar sv. Azela dosad nije bio temeljito proučen. Polazeći od nedavne pretpostavke o milanskom podrijetlu burse i reinterpretacije identiteta troje svetačkih likova prikazanih na njoj, svrha je rada rasvijetliti podrijetlo njihova kulta te predložiti novo tumačenje njihova identiteta. Prvi dio rada donosi povijesnu kontekstualizaciju podrijetla kulta (pretpostavljenih) ninskih svetaca zaštitnika sv. Ambrozija, sv. Marcel(in)e i sv. Anselma u Milanu u vrijeme karolinške/franačke prevlasti. Drugi dio rada predstavlja rezultate komparativnog povijesnoumjetničkog istraživanja same burse s naglaskom na ikonografskoj, stilskoj i tipološkoj analizi. Rezultati obaju smjerova istraživanja (onog povijesno-kontekstualnog i likovno-komparativnog) sugeriraju da središnji ženski lik na aversu burse nije sv. Marcela kako se dosad držalo, već Bogorodica te da bursa vjerojatno ipak nije milanski proizvod s prijelaza 8. na 9. stoljeće, već da je vjerojatnije izrađena nakon uspostave Ninske biskupije, ako ne i prigodom njezine obnove u 11. stoljeću. 


Vittore Carpaccio, Martin Mladošić i sv. Jeronim: Ogledalo kasnosrednjovjekovne pobožnosti

Ines Ivić

Ovaj rad se bavi poznatim djelom renesansnog slikarstva, Zadarskim poliptihom kojeg je venecijanski slikar Vittore Carpaccio naslikao oko 1496. godine za kanonika zadarske katedrale, Martina Mladošića. U dosadašnjoj literaturi, poliptih je razmatran uveliko, pretežno u kontekstu razvoja Carpacciovog slikarstva. Ovaj rad djelu pristupa iz druge perspektive, stavljajući naglasak na samog naručitelja, kojeg je Carpaccio i ovjekovječio portretirajući ga na središnjem panelu gornjeg registra, u društvu sv. Jeronima. Upravo je ovaj prikaz u fokusu ove rasprave. Pristupajući mu kao narudžbi i zavjetu pobožnog kanonika, prikaz se analizira u kontekstu duhovnih promjena tog vremena, kroz prizmu osobne, ali i popularne kristocentrične pobožnosti. Prikaz se tumači kao likovni izraz naručiteljeve meditativne vizije, kojem je svetac služio kao uzor pobožnog kršćanskog života i utjelovljenje ideala imitatio Christi, te se poistovjećivanje sa svecem kroz moralne i duhovne vrline ističe kao glavni razlog narudžbe. Tumačenjem djela kao izraza popularnog renesansnog kulta sv. Jeronima tijekom kasnog srednjeg i početkom ranog novog vijeka, naglašava se uključenost zadarskog kulturnog kruga u paneuropska duhovna, umjetnička, intelektualna i kulturna strujanja onog vremena.


O unutrašnjosti katedrale Sv. Nikole u Osoru tijekom 16. stoljeća

Matko Matija Marušić

Na temelju popisa dobara Osorske biskupije i izvještaja poslijetridentskih vizitacija, u tekstu se raspravlja o katedrali Sv. Nikole u Osoru, istaknutom spomeniku renesansnog graditeljstva čija unutrašnjost nije bila predmetom cjelovitog istraživanja. U radu se stoga iznose neobjavljeni podatci o stupnju opremljenosti crkve od posvećenja 1498. godine do početka 17. stoljeća te se rekonstruira položaj oltara u lađama prostrane trobrodne bazilike. Podatci o uređenju katedrale otkrivaju pojačani intenzitet opremanja tijekom prvih desetljeća 16. stoljeća, no taj će početni zanos slabjeti usporedno sa sve većim odumiranjem grada. U drugoj polovici stoljeća, međutim, dolazi do prenošenja tijela lokalnog patrona, sv. Gaudencija, iz njemu posvećene crkve na središnji oltar katedrale, čime je potvrđen primat katedrale Sv. Nikole u Osorskoj biskupiji, zbog povijesnih i društvenih okolnosti de facto predan kolegijalnoj crkvi u Cresu. Raspravlja se, zaključno, o krstionici, sakristiji i stanju crkvene unutrašnjosti tijekom 16. stoljeća, te se upućuje na nekoliko faza kasnijih obnova kojima treba posvetiti pozornost u budućim istraživanjima.


Kriza novog vijeka, karavađizam i uspon galerijske slike

Nikola Dedić

U ovom eseju pojava karavađovskog naturalizma analizirana je unutar presjeka dvaju povijesnih konfiguracija. Kao prvo, riječ je o procesu na makroplanu koji se tiče epohalne krize koju je sa sobom donijela reformacija. Zaokret reformacije donio je sveobuhvatnu krizu legitimnosti koja se manifestirala u svim sferama života u zapadnoj kulturi: od religije, preko politike, do statusa slika. Najvažniji element ove novovjekovne paradigme jest postupno formiranje nove episteme (ili sustava organizacije znanja) koju možemo odrediti kao postklasičnu ili novovjekovnu epistemu. Klasična je epistema podrazumijevala fiksni, stabilan i statičan odnos između slika, tj. fenomena i riječi, tj. diskursa. Novovjekovna epistema jest trenutak razgradnje ovog statičnog pogleda na svijet kada organska povezanost stvari i riječi, vidljivog i kazivog dolazi u opasnost, čak potpuni raskorak. Drugi proces tiče se mikroplana, odnosno društvene strukturiranosti Rima krajem 16. stoljeća kada očigledno dolazi do rascijepa između onoga što je bila „službena” politika Crkve i onoga što je bio ukus visokih aristokratskih krugova; iz ove strukturacije proizlazi razlika između „službene” umjetnosti protureformacije (koja je njegovala estetiku oltarne slike) i „neslužbene” umjetnosti a koja biva namijenjena umjetničkom tržištu i konzumiranju u poluprivatnom ili u potpunosti profanom društvenom okruženju. Nekada neupitni prostor religije sada biva rascijepljen na „mikroprostore” politike i umjetnosti sa svojim posebnim sustavima legitimizacije.


Biskup Vincenzo Arrigoni (1599.-1626.) i nove spoznaje o pali Filippa Zanibertija (1585. – 1636.) iz katedrale Sv. Jakova u Šibeniku

Ana Šitina

Naručiteljska i donatorska djelatnost šibenskog biskupa Vincenza Arrigonija (1599. – 1626.) obilježila je rani period poslije-tridentske obnove u Šibenskoj biskupiji. Oltarna pala u šibenskoj katedrali Sv. Jakova koju je naslikao Filippo Zaniberti (1585. – 1636.) do sada se, također, smatrala jednom od brojnih narudžbi ovog istaknutog prelata tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća. Tome je svakako doprinijela i činjenica da je riječ o djelu majstora porijeklom iz Brescie, biskupovog rodnog mjesta. Međutim, do sada nepoznata oporuka Lucije Ivetić iz 1626. godine, kao i arhivski podatak iz 1635. godine o nabavi pale iz Venecije, pružaju nove spoznaje o naručiteljima Zanibertijeve pale te vremenu njezina nastanka.


Kipar Orazio Bonetti između Furlanije, Kvarnera i Dalmacije

Mario Pintarić, Damir Tulić

Orazio Bonetti jedan je od brojnih furlanskih kipara djelatnih u 18. stoljeću, a koji je u Hrvatskoj bio gotovo posve nepoznat. Rodio se oko 1700. godine najvjerojatnije u Veneciji gdje je započeo školovanje da bi potom otišao u Furlaniju te Ljubljanu postavši suradnik Francesca Robbe. Zbog oskudnih dokumenata te izgubljenih radova, majstorov život i stvaralački itinerari velikim su djelom ostali nepoznati i nepovezani. Ovom prigodom Bonettiju se pripisuju kipovi u salezijanskom samostanu u San Vito al Tagliamento, crkvi San Cristoforo u Udinama, župnoj crkvi u Nogaredo di Prato i u Adegliaccu. U drugoj polovici četrdesetih godina 18. stoljeća Bonetti je s obitelji živio u Ljubljani te je ostvario suradnju s riječkim kiparom Antonijem Michelazzijem izradivši kipove na oltaru Gospe Karmelske u župnoj crkvi u Pazinu. Potom se preselio u Rijeku, da bi se nakon 1763. godine zaputio prema Dalmaciji. U Orlecu na Cresu isklesao je kipove za glavni oltar župne crkve, a 1766. mramornu dekoraciju oltara Bezgrešnog začeća u zadarskoj katedrali. Monumentalne kipove sv. Silvestra i sv. Tome, danas u Lovreću, izradio je 1768. za nekadašnju crkvu Sv. Silvestra u Zadru. Majstorova prisutnost u Zadru indirektno je potvrđena pronalaskom zapisa o smrti njegove žene Catarine koja je pokopana 1770. u crkvi Svete Marcele.


Anton Vlatković (1725.? – Grobnik, 1785.): nepoznati slikar djelatan u Rijeci i Primorju i njegova obitelj

Antonella Vlaše, Nina Kudiš

Utemeljitelj obitelji lokalno vrlo uglednih drvorezbara i slikara, aktivne u Rijeci i na području Hrvatskog primorja, bio je Mihovil Zierer (? – Grobnik, 28. travnja 1739.). On je imao tri sina i dvije kćeri: najstariji sin, Anton Florentin, bio je svećenik i kanonik zborne crkve grada Grobnika, Josip je bio graditelj orgulja – organifex, dok je Fran bio drvorezbar poput oca. Mihovilova starija kći zvala se Marijana i bila je udana za riječkog slikara kranjskog podrijetla Ivana Krstitelja Fayenza (Višnja Gora, 1690. – Rijeka, 8. rujna 1768.), a najmlađa je kći Elizabeta iz svojeg prvog braka, s izvjesnim Vlatkovićem, imala sina Antona (1725.? – Grobnik, 1785.) koji je također bio slikar. Njegov je opus do sada bio u potpunosti nepoznat, a u ovom mu se radu pripisuju sljedeća djela: Sv. Luka slika Bogorodicu (župna crkva Sv. Luke, Rukavac), Sv. Ivan Krstitelj propovijeda u pustinji (crkva Sv. Marije od Porta, Bakar), Bolesnik moli svete Kuzmu i Damjana za ozdravljenje (crkva Sv. Kuzme i Damjana, Sv. Kuzam) i vjerojatno Sv. Aja (dominikanski, nekad augustinski, samostan Sv. Jeronima u Rijeci).


Stambene palače kasnog 18. stoljeća u Rijeci

prostorna i tipološka obilježja

Petar Puhmajer

U ovom radu obrađuje se korpus reprezentativne stambene arhitekture Rijeke s kraja 18. i samog početka 19. stoljeća koji je velikim dijelom danas gotovo iščeznuo. Uz nekoliko poznatih građevina, ovom se prigodom neke prvi put identificiraju, utvrđuju se njihovi vlasnici te vrijeme izgradnje. Nastanak palača povezuje se s proširenjem grada i rušenjem gradskih zidina unutar kojih izostaje reprezentativna izgradnja, a tek s formiranjem blokova Novog grada omogućeno je podizanje većih i kvalitetnijih kuća za stanovanje. Središnja zona postaje Korzo, duž i oko kojega palače podižu imućni trgovci, brodovlasnici i činovnici. Prostorna organizacija palača razmatra se većinom na temelju arhivske dokumentacije iz vremena kada je još bila sačuvana, ili se barem mogla iščitati, a uočava se nekoliko karakterističnih prostornih obrazaca čiji se koncepti povezuju s položajem i nastankom u gradskom bloku te tipskim modelima iz regije. Pročelja kao relevantni parametar u definiranju građevina kao palača pokazuju znatnu uniformnost, ali i razlike, osobito oblikovanjem zabatnih zaključaka koja im daju vizualni identitet i reprezentativnost, a slijedom kojih se mogu odrediti njihova tipološka obilježja.


Prilog opusu slikara Bazija Ivankovića: portreti jedrenjaka Prima Donna i parobroda Vera ex Vercingetorex

Željko Brguljan

Nakon uvodnog dijela o pojavi portretnog slikarstva brodova i važnijim portretistima brodova u lukama Sredozemlja, posebno onima koji su slikali brodove u vlasništvu ili pod zapovjedništvom kapetana iz pomorskih središta istočne jadranske obale, od Trsta do Kotora, članak se bavi osobom i djelom Bazija Ivankovića (1815. – 1898.), pomorskog kapetana podrijetlom s južnojadranske obale, koji u drugoj polovici 19. st. postaje najplodniji tršćanski slikar brodova. Ustrajnim istraživanjem registrirali smo 276 slikareva rada, likovni opus koji dodatno rasvjetljava i osobito ilustrira prošlost pomorstva istočne jadranske obale, ali i povijest parobrodarskog društva Austrijski Lloyd iz Trsta. Ovom prilikom katalogu Ivankovićevih djela pridružujemo portrete jedrenjaka Prima Donna i parobroda Vera (ex Vercingetorex). Oba broda nastala su u slikarevoj poodmakloj dobi, a  očigledna razlika u prenijetoj atmosferi (prva u smirenom, a druga u živom ozračju) potakla nas je na likovnu analizu, ali i  istraživanja u pomorsko-povijesnom kontekstu, uvijek nužno kod slikarstva brodova. Stoga smo dvije, likovno analizirane, Ivankovićeve slike opravdano obogatili otkrivenim podacima o naslikanim brodovima, te tako uzbudljivi likovni prikazi dobivaju i zanimljiv plovidbeni životopis.


Bruno Angheben i crkva Sv. Romualda i Svih svetih u Rijeci: prilog istraživanju i valorizaciji

Julija Lozzi Barković

U članku se na temelju recentno provedenog istraživanja1 razjašnjavaju okolnosti pod kojima je donesena odluka o izgradnji crkve u Rijeci na Kozali, involviranost političkih i klerikalnih struktura u proces njezine realizacije, evoluiranje projekta Brune Anghebena i njegovo teorijsko obrazloženje, te sam tijek izgradnje i opremanja crkve, uključujući uređenje okoliša i naknadne adaptacije. Crkva Sv. Romualda i Svih svetih kao važno djelo hrvatske (i talijanske) moderne sakralne arhitekture 20. stoljeća prisutno je u zapisima lokalnih kroničara te samog projektanta, ali i u znanstvenim i stručnim prikazima povjesničara umjetnosti i arhitekture, počevši od sedamdesetih godina 20. stoljeća do danas. Zbog politički problematičnog vremena nastanka, crkva na Kozali još uvijek potiče na daljnja istraživanja i donošenje novih hipoteza i vrijednosnih prosudbi, čemu je pokušao doprinijeti i ovaj rad.


Đuro Tiljak i Krsto Hegedušić: skica za povijest jednog (ne) prijateljstva kroz prizmu odnosa prema socijalno angažiranoj umjetnosti

Ivana Hanaček

Na temelju arhivskih izvora i dosadašnjih studija u radu se analizira odnos Krste Hegedušića i Đure Tiljka kroz prizmu njihovih teorijskih doprinosa socijalno angažiranoj umjetnosti u Hrvatskoj u razdoblju od 1932. do 1950. godine. Uzimajući u obzir kronologiju sukoba na književnoj ljevici, ali i točke ideoloških razilaženja dvojice umjetnika, u njihovu odnosu moguće je razlučiti dvije faze. Prva faza, razdoblje suradnje, traje od 1932. do 1934. godine, a obilježavaju je zajednički napori na definiranju hrvatske inačice socijalno angažirane umjetnosti. U razdoblju razilaženja i konačnog prekida suradnje, od 1934. pa do 1950., oba umjetnika sudjeluju u javnim raspravama o pitanju socijalističkog realizma i normativne umjetnosti, ali priklonjeni suprotstavljenim taborima: Tiljak zastupa harkovsku liniju, dok se Hegedušić opredijelio za Krležinu kritiku normativne estetike. Napetost u njihovu odnosu kulminira 1950. godine otvorenim sukobom dvojice umjetnika, na koji su utjecale i turbulentne političke okolnosti prouzročene donošenjem Rezolucije Informbiroa i isključivanjem Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja.


„Architecture and Freedom“, ili: kako su stavovi poprimili formu na Trigonu 69

Jasna Galjer

U tekstu se analizira izložba “Arhitektura i sloboda” održana 1969. u okviru manifestacije Trigon 69 u Künstlerhausu (Graz) kao ključni primjer radikalnih tendencija u arhitektonskim izložbama. Polazište je teza o radikalnom pristupu konceptualizacije arhitekture, koji je analogan suvremenim kustosnim eksperimentima Haralda Szeemanna. Zajedničko im je relativiziranje granica između arhitekture, vizualnih medija i kritike, kontrakulture, masovnih medija i konceptualne vizualne umjetnosti. Na izložbi je predstavljeno dvadeset i sedam projekata između ostalih grupe Superstudio, Coop Himmel(b)lau, Hansa Holleina i drugih protagonista radikalne arhitekture, koji nude odgovore na temu zadanu natječajem; vizije grada 2000. godine, potvrđujući da je izlaganje arhitekture multidiscipinarno područje koje objedinjava brojne platforme, strategije, kontekste i aktere. Tako su posjetitelji pozvani da svoje dojmove zabilježe u računalni sustav koji je te podatke projicirao u izložbeni prostor. Na osnovi metodoloških pristupa povijesti arhitekture, kritičke teorije i kulturalnih studija, u tekstu se analizira politiku reprezentacije i interpretacije arhitektonskog prostora u okviru eksperimentalnih kustoskih praksi. Cilj je kontekstualizirati izložbu u okviru radikalnih i eksperimentalnih kustoskih praksi te reinterpretirati specifične načine na koje je arhitektonsko prikazivanje konstruiralo narativ specifičnih kulturnih vrijednosti.


Igor Zidić u sarajevskom Izrazu (1962.)

Dragan Čihorić

Igor Zidić, u nakani da kritički replicira institucionaliziranoj konzervativnosti hrvatskih ranih šezdesetih, u sarajevskom Izrazu publicirao je dva osvrta: o američkom akcijskom slikarstvu (ožujak 1962.), te o aktualnom djelu Frana Šimunovića (listopad 1962.). Bazirani na ideji zaborava, inzistirali su na drukčijim umjetničkim i socijalnim posljedicama. Zidić je slijedio tragove Harolda Rosenberga i njegovo razumijevanje modernističke geneze i pratećih konzekvencija. Tragajući za točkom oslonca koja bi u sebi objedinila modernistički ekskluzivitet i lokalno producirane okolnosti, zaustavio se pred aktualnim Šimunovićevim djelom. Pred izdvojenim kamenom kao dokazom do koje je razine apstrahiranje na hrvatskoj likovnoj sceni moglo dohvatiti. Ipak, u Zidićevu slučaju sve analogije i svako pozivanje na okolnosti šire postavljene modernosti nisu pomogle u impliciranoj nakani da u bosanskohercegovačkom ambijentu nađe odgovarajućeg sugovornika. Konzervativne inhibicije bile su izraženije, te je, osim svjedočanstva o kratkotrajnom sukobu s Babićevim tezama, nastup Igora Zidića ostao sakriven na margini općeg povijesnog interesa.


Nerijev inicijal A iz antifonara šibenskih franjevaca

Nikola Jakšić

Raskošni inicijal A u antifonaru šibenskih franjevaca atribuiran je u literaturi Neriju, minijaturistu iz Bologne. Pripada prvomu responzoriju Adventa, Aspiciens a longe… Autor komparira šibenski inicijal s nekolicinom drugih inicijala A koji se atribuiraju Neriju. Svi potječu iz davno uništenih korala, a odnose se na tri sadržaja. Uz šibenski inicijal koji je sačuvan na svojemu izvornome mjestu u antifonaru franjevaca, obrađuje se nekoliko ostrižaka srodnih morfoloških i stilskih odlika, svi atribuirani Neriju. Odnose se na različite sadržaje iz korala: Ad te levavi…, Angelus Domini i Resurexi. Posebna je pozornost posvećena onima na kojima je prikaz anđela na grobu koji dočekuje mironosnice. Nerije je taj prizor naslikao nekoliko puta, a ta su uprizorenja umnogome nalik jedni na druge. Uočeno je već prije u literaturi da su ta rješenja bliska onima koje je naslikao Jacopino da Reggio (ili Majstor biblije latin 18, kako ga se iz opreza naziva). Suradnja dvaju spomenutih minijaturista zasvjedočena je u nekim sačuvanim kodeksima u Vatikanu i Toledu. Jacopino je pritom, kao što je dobro poznato, najkvalitetniji minijaturist Bologne u posljednjem kvartalu 13. stoljeća, a Nerije je, bez sumnje, upravo uz njega usvojio stilske odlike bizantskoga slikarstva 13. stoljeća. No on je, ipak, u susretu s Giottovim padovanskim ciklusom svoj stil uputio prema novostima u zapadnjačkome slikarstvu.


Naručitelji i graditeljska djelatnost u Trogiru u 15. stoljeću

Ana Plosnić Škarić

Trogir je grad s kontinuitetom življenja na skučenom, morem okruženom prostoru, duljim od dvije tisuće godina. Iz njegovih nebrojenih slojeva u ovom se radu razlažu arhitektonske i urbane mijene koje su se dogodile tijekom 15. stoljeća. U tom se smislu definiraju naručitelji i njihove potrebe te načini na koje su te potrebe mogle biti zadovoljene u već jasno definiranom i posve izgrađenom tkivu grada. Među naručiteljima nalazimo sve ondašnje građane i stanovnike koji su dali svoj obol izgledu Trogira, a od čega su mnogi pothvati sačuvani do današnjih dana. Riječ je o fortifikacijama i javnim zdanjima, katedrali, njenim aneksima, i crkvenim zdanjima, te brojim privatnim kućama i rezidencijama koje su tijekom tog stoljeća dozidavane i opremane novom arhitektonskom plastikom. Upravo je očuvanost tih zdanja i njihovih dijelova omogućila istraživanje čiji su rezultati podastrijeti u ovom radu te sagledani kroz perspektive naručitelja.


O historijskom slikarstvu i liku kralja Tomislava tiskanom na razglednicama tijekom obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine

Ivan Kokeza

Unutar članka obrađuje se historijsko slikarstvo, odnosno lik kralja Tomislava tiskan na razglednicama tijekom obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine. Lik kralja Tomislava u izvornom je obliku bio dio plakata ili slike, a svoje je mjesto reproduciranjem pronašao na ukupno šest razglednica tijekom 1925. godine. Svaki od ovih šest motiva analizira se u kontekstu specifičnog slikarskog opusa, općeg likovnog stanja u međuratnom razdoblju te aktualnih društveno-političkih prilika. Razglednice se pritom uzimaju isključivo kao sredstvo masovne komunikacije kojim se posreduje historijsko slikarstvo, odnosno lik kralja Tomislava i doba uspona Hrvatskoga Kraljevstva. Unutar zaključka vrednuje se uloga historijskog slikarstva kao komunikatora informacija u obilježavanju tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva 1925. godine. Pritom se osobito upućuje na ulogu grafičkih reprodukcija i njihovu važnost pri formiranju kolektivne povijesne memorije i nacionalnog identiteta širih društvenih slojeva.


Nutarnji oblik kao likovna licentia poetica

uz ciklus crteža Plein Air Tomislava Čeranića

Jagor Bučan

U ovome prilogu izložena je i razmotrena osebujna likovna pojetika kojom se suvremeni hrvatski umjetnik Tomislav Čeranić služi pri osmišljavanju i oblikovanju svojih djela. Njegove crteže odlikuju heterogene ikoničke sastavnice, koje su međusobno združene dvjema strateškim sponama. Riječ je o strategiji oponašanja (predmetne stvarnosti i grafičkoga otiska izvedenoga u tehnici bakroreza / bakropisa) i strategiji sprezanja različitih predmetnih pojavnosti bez vidne logične spone. Pojetsko sredstvo kojim Čeranić objedinjuje rečene spone autor priloga imenovao je sintagmom nutarnji oblik. Taj je pojam predstavljen u vidokrugu estetičke perspektive, potom u kontekstu jezikoslovlja, da bi na koncu kao aspekt likovne pojetike bio sagledan na primjeru Čeranićevih crteža. U prilogu je ujedno sažeto predstavljen i fenomen pareidolije, koji je kao takav srodan pojavnosti nutarnjega oblika u slučaju pojedinih Čeranićevih radova. Na koncu, sagledane su načelne spoznajne pretpostavke na temelju kojih nutarnji oblik kao pomno odabrano pojetičko sredstvo dohvaća željeni smisao. U tu svrhu u završnome je dijelu rada prizvan aspekt antičke teorije fantazmičke spoznaje.


Prilog poznavanju dviju glava porijeklom iz crkve-pećine Sv. Ante opata u šibenskom Kanalu sv. Ante

Ivana Prijatelj Pavičić

Godine 1912. ugledni hrvatski povjesničar i arheolog don Luka Jelić posjetio je s poznatim austrijskim povjesničarem umjetnosti Hansom Folnesicsem špilju Sv. Ante opata u Kanalu sv. Ante. Tom prigodom u špilji je zatekao jednu mušku glavu i jedno žensko poprsje. Muška se glava danas čuva u fundusu Muzeja grada Šibenika, dok je žensko poprsje, nažalost, otuđeno iz ovog muzeja sedamdesetih godina prošlog stoljeća, i nije poznata njegova kasnija sudbina. Obje glave dosad nisu bile znanstveno obrađene u povijesti umjetnosti. Stoga autorica u članku istražuje pitanja autorstva, datacije i porijekla spomenutih dviju glava iz nekadašnje pustinjačke crkve Sv. Ante opata. U okviru istraživanja spomenutih glava, autorica se u radu osvrće i na skulpturu za koju je utvrđeno da potječe iz šibenske katedrale, a iz nje je uklonjena u vrijeme ili nakon njezine obnove koja se vodila od 1848. do 1860. godine.


Novi prinosi Bokanićima u Trogiru

Ivo Babić

Radionici bračkih kamenara iz roda Bokanić pripisuje se više građevinskih zahvata u Trogiru: preinaka crkve Svih svetih, gradnja portala i zvonika nekadašnje samostanske crkve Sv. Mihovila, grbovi i reljefi na kuli, na zgradi mlinova zvanoj Mlinice. Analizira se posebno arhitektonska leksika trećeg kata zvonika katedrale za čije je projektiranje prvotno bio angažiran proto Anzolo iz Venecije.


Umjetnički opus u neprestanoj tranziciji

Neke spoznaje o naravi umjetničkog poslanja akademika Ivana Kožarića u povodu 100. obljetnice njegova rođenja

Ivica Župan

Brojne su dimenzije velebna opusa akademika Ivana Kožarića, golema je složenost potencijala njegova vizualnog govora u svoj širini njegovih reprezentacijskih, medijskih i narativnih očitovanja. Nije lako steći uvid u vitalnost, umjetnički temperament (ludički, nedogmatski, vitalistički, s humorom i sa slobodnoumnom i gotovo anarhističkom nepomirenošću), mnogolikost njegova djela, slobodarstvo, subverzivnost, inovativnost, vizualnu znatiželju, imaginativan potencijal, plastičku imaginaciju, prkosno ponašanje, optimizam i značenje Kožarićeva markantnog stvaralaštva, visoku vizualnu kulturu i plastičku artikulaciju, različite oblikovne prakse i sve jezične formacije i polaritete u kojima se tijekom desetljeća okušavao, nevjerojatno raznolik repertoar tema, motiva i poruka, upitanost o stanju i sudbini jezika umjetnosti...


Uz obnovu Providurove palače u Zadru

Pavuša Vežić

Autor komentira nedavno dovršenu obnovu Providurove palače u Zadru. Posebno se osvrće na stubište izgrađeno u nutrini velikoga dvorišta palače te na krovni kat izgrađen na njezinim krilima.


Upotreba digitalne tehnologije u humanističkim znanostima - Projekt REVIVAL

Antonija Mlikota

Ukratko će biti predstavljeni projekt REVIVA koji je financiran iz programa međugranične suradnje  INTERREG V-A Italy - Croatia 2014-2020. Riječ je o stručnom projektu koji uključuje osam partnera u sedam gradova u Hrvatskoj i Italiji (nositelj projekt je općina Forli, a partneri su općina Campobasso, općina Cesenatico, općina Pesaro, Grad Rijeka, Grad Zadar, Javna ustanova RERA S.D. za koordinaciju i razvoj Splitsko-dalmatinske županije i Sveučilište u Zadru ). Projekt se bavi dokumentacijom i revitalizacijom zaboravljene arhitektonske baštine 20 stoljeća. Poseban fokus bit će na pojašnjenju metodologije obrade građe i korištenja novih tehnologija u izgradnji digitalnog centra projekta REVIVAL, kao i korištenju 360° tehnologije kao sadržaja za e-učenje i dokumentiranje zaboravljene baštine.


Otkrivanje Dalmacije – dvanaest različitih pogleda na Dalmaciju od 16. do 20. stoljeća

Antonija Mlikota

Knjiga Discovering Dalmatia: Dalmatia in Travelogues, Images, and Photographs, urednice: Katrina O’Loughlin, Ana Šverko i Elke Katharina Wittich, donosi dvanaest različitih istraživanja koja se bave prikazom Dalmacije u različitim putopisima, fotografijama i prikazima.