Cakavizam u viškim govorima

##plugins.themes.bootstrap3.article.main##

Lucija Šimičić

Sažetak

Cakavizam je specifična realizacija palatalnih suglasnika geografski ograničena na lokalne varijetete duž istočne obale Jadrana. Unatoč prijeporima i različitim hipotezama vezanim uz porijeklo cakavizma, od onih koji ga tumače kao posljedicu egzogenog (mletačkog) (Małecki 2007 [1929]; Hraste 1962), endogenog (slavenskog, odnosno čakavskog) (Hamm 1957; 1960; Moguš 1977), odnosno kombiniranog podrijetla (Muljačić 1966), autori se mahom slažu da se radi o isključivo čakavskom obilježju. Kao izrazito istaknuto obilježje cakavica je već dugo izložena postepenom napuštanju i to ponajviše u ranije cakavskim obalnim govorima, a zatim i u izoliranijim otočnim govorima. Govor Komiže smatra se najjužnijim cakavskim govorom (Małecki 2007 [1929]), a danas su viški govori među rijetkima koji cakavizam još uvijek čuvaju. Na temelju sociolingvističkog istraživanja na otoku Visu, koje se većinom temelji na uzorcima govorenog jezika prikupljenim intervjuiranjem govornika različite dobi, u radu se analizira jezična varijabilnost i promjena u pojavi cakavizma kako u stvarnom vremenu u odnosu na podatke prikupljene Upitnikom za Hrvatski jezični atlas tako i u prividnom vremenu među govornicima različite dobi. Iako je još uvijek prisutan, cakavizam je u svom punom obliku potvrđen još jedino kod najstarijih govornika. Prikupljeni uzorci govora pokazuju, naime, da se većina cakavskih realizacija svodi na depalatalizirani izgovor /č/, dok se tzv. srednji glasovi /ś/ i /ź/ čuvaju tek iznimno. Cakavizam je među mlađima i govornicima srednje dobi također posvjedočen, no u reduciranom i petrificiranom obliku. Osim toga, cakavizam je u viškim govorima danas često leksikalizirano i ne više produktivno obilježje.

##plugins.generic.usageStats.downloads##

Nema statističkih podataka

##plugins.themes.bootstrap3.article.details##

Rubrika
Izvorni znanstveni članak