KONGRUENTNA (SROČNA) DVOJINA U SREDNJOVJEKOVNIM ČAKAVSKIM PRAVNIM TEKSTOVIMA

Abstract

Autori u članku promatraju odnos između množine i dvojine u okviru posebnoga tipa koji određuje poseban tip gramatičkoga broja koji zovemo kongruentnom (lat. congruere ‘podudarati se’) ili sročnom dvojinom. Jezičnu raščlambu provode na korpusu srednjovjekovnih čakavskih pravnih tekstova od 13. do kraja 15. stoljeća. Istraživanje pokazuje da je dvojina uz brojevni kvantifikator dva dominantan gramatički broj u NA imenica m. i sr. roda, zamjenica, pridjeva i glagolskih pridjeva, a u kosim padežima navedenih vrsta riječi dominira množina. U jednostavnih i složenih glagolskih oblika česta su kolebanja. Uz brojevni kvantifikator oba češći su dvojinski oblici i u kosih padeža deklinabilnih riječi.