Poetičko-stilska konceptualizacija pjesničke knjige "Zore i vihori" Vesne Parun

Sažetak

Ovaj rad nudi poetičko-stilističku interpretaciju pjesničkog prvijenca Vesne Parun "Zore i vihori". Ta je interpretacija svojevrsna nadgradnja i elaboracija početaka Paruničine poetike koji je obilježen određenim karakteristikama od kojih se neke, modifiirane ili nemodifiirane, pojavljuju i kasnije. Književna je kritika iznjedrila neka obilježja mahom se orijentirajući na fenotekstnu razinu ovog važnog rukopisa. To su mediteranski prototekst prisutan isključivo u predmetnotematskom sloju (uglavnom motivski inventar), infantilizam (prisutan u motivskom i stilskom sloju), izvanknjiževna ratna zbilja (leitmotiv), te rascijep subjekta i svijeta. U ovom se radu modeliraju temeljna poetičko-stilska polja sa svojstvenim potpoljima koja nose značenje prve faze Paruničine poetike. Iščitavanjem značenjskih silnica detektiramo ta polja i potpolja i slažemo od višeg do nižeg stupnja općenitosti; metapoetičko polje (legitimacija prirodnog stratuma), polje figure Vremena (pjesma "Seobe" kao paradigma, konotativni prijelazi i poslijeratne asocijacije), autolegitimacijsko polje (postuliranje ženskog subjekta, emotivno relacioniranje prema Drugom, erotsko relacioniranje prema Drugom), utopijsko polje (simbolički pejzaži, simbolički pejzaži s figurom Melankolije, infantilizacijski metadiskurz, pjesme s evokacijom djetinjstva i zlatnog vremena, utopijske slike kao poslijeratne budućnosne projekcije) i distopijsko polje (relacija "priroda – čovjek", distopijske slike, denotativna jezgra i mitski korelativ rata, infantilizacijsko suprotstavljanje ratu, NOB-intertekst). Svaka se navedena kategorija pomno elaborira, navode se naslovi pjesama koji pripadaju svakom ciklusu, te se interpretacijom paradigmatske pjesme navedeni model provjerava. Pristup se zaokružuje zaključcima o fiuri Vremena čiji je smisao utkan u sve razine ovog modela i najvažniji za značenje ove interpretacije.