Vrijedi li Lachmannov zakon za diftonge?

Sažetak

Autor se prvo osvrće na tradicionalno tumačenje Lachmannovog zakona, osobito na činjenicu da se ono zasniva na pretpostavci o ponovnom uvođenju zvučnog konsonanta u riječima tipa actus analogijom prema oblicima tipa agere, koji je ponovnim obezvučenjem izazvao duljenje prethodnog vokala. Samo takvo tumačenje dopušta pretpostavku o postojanju oblika s dugim diftongom tipa *âuctus. Zatim upozorava na tumačenja glotalne  teorije, koja analogiju ne uzima u obzir, već Lachmannov zakon izvodi iz fonetskog faktora koji sa zvučnošću nije izravno povezan. Ta teorija, po kojoj je Lachmannov zakon uvjetovan izvornom glotaliziranošću glasova koji su se tek naknadno reflektirali kao zvučni neaspirirani, a djelovanje glotalnog elementa uzima za blisko djelovanju laringala, ne govori u prilog pretpostavci o duljenju diftonga pod utjecajem Lachmannovog zakona. Na kraju se postavlja pitanje nije li glotalni element mogao izazvati vokaliziranje i zatim duljenje konsonantskog elementa u diftongu, na što bi upućivala grafija caûsa pored causa i caussa. Pitanje mora ostati otvorenim, jer etimologija i korijena i sufiksa riječi causa nije sasvim objašnjena.