Recepcija sovjetskoga teatra u riječkoj kazališnoj povijesti

Sažetak

Prihvaćanje teorije i tehnike glume što ih je svojim Sistemom inaugurirao K. S. Stanislavski u poslijeratnoj se hrvatskoj kazališnoj umjetnosti poistovjećivalo s priklanjanjem i odobravanjem onih ideja koje je zastupala tada dominantna politička misao. Slučaj je to i riječkoga teatra pa je o isključivo estetskom utjecaju Stanislavskoga u razdoblju prevladavajuće socrealističke književne koncepcije (tijekom kojega je i sovjetski teatar predstavljao u nas jedinu ispravnu orijentaciju u promišljanju kazališnoga čina) gotovo nemoguće govoriti. Nasljedovanje je, doduše, tek ponekih segmenata što ih je u kontekstu psihološkoga realizma zagovarao ovaj ruski redatelj i glumac u povijesti riječkih kazališnih izvedbi ipak razvidno, i to nerijetko zapravo nakon 1952. godine. Iz toga ćemo se razloga, u drugom dijelu ovoga rada, nešto više osvrnuti upravo na izvedbu dramatiziranoga Krležina romana Na rubu pameti premijerno prikazanoga u Rijeci 1965. godine.