Obrasci sedimentacije i erozije sakralne arhitekture i svjetovnih spomenika u Mostaru, Banjoj Luci i Zenici

Sažetak

Ovaj članak analizira promjenjive obrasce sedimentacije i erozije sakralnih i memorijalnih struktura u tri grada koje su osmanski osvajači Bosne i Hercegovine prvi put urbanizirali početkom 16. stoljeća. Od tada je društvo bilo utemeljeno na interakcijama između muslimana (uglavnom sunita), kršćana različitih denominacija i Židova, a od 1945. do 1990. godine i državnih sekularista. Prvo je analizirano formiranje gradova tijekom osmanske vladavine radi razumijevanja razvoja nakon što su Osmanlije izgubile vlast, a islam više nije bio dominantna religija. Nadalje, relativna izoliranost Bosne i Hercegovine u usporedbi s drugim područjima osmanskog urbanog razvoja omogućuje analizu idealne strukture osmanskog urbanog razvoja. Zatim se ispituje kako su se neislamske religijske ili ateističke strukture manifestirale u novim procesima sedimentacije i erozije. Georeferencirane povijesne karte gradova poslužile su kao osnova za analizu obrazaca sedimentacije i erozije sakralne arhitekture i svjetovnik memorijala. Nakon odabira referentnih godina, podaci o “eroziji” i “sedimentaciji” religijskih objekata prikupljeni su terenskim istraživanjima, intervjuima, analizom literature i internetskim izvorima. U sva tri grada razvoj religijskih krajolika odražavao je promjenjive obrasce dominacije muslimana, rimokatolika i pravoslavaca. Kada je državna sekularnost bila dominantna u socijalizmu, religijski krajolici svih zajednica bili su podložni eroziji, a nove religijske sedimentacije bile su spriječene. U postsocijalističkom razdoblju politički i društveni akteri poticali su ponovnu sedimentaciju erodiranih religijskih pejzaža i nove sedimentacije. Postsocijalističke političke strukture u Bosni i Hercegovini (entiteti i kantoni u Federaciji BiH), iako službeno sekularne, favorizirale su religiju lokalno dominantne zajednice.