Istraživanje obrazaca priobalnih vegetacijskih zajednica radi otkrivanja promjena krajolika uzrokovanih ljudskim djelovanjem duž južnih polusušnih mediteranskih tokova

Sažetak

Ova studija istražuje sastav i ekološku strukturu priobalne (riparijske) vegetacije u južnim mediteranskim polusušnim vodotocima (sjeveroistočni Alžir) da bi se ispitalo kako okolišni filtri i antropogeni pritisci oblikuju sastav biljnih zajednica. Vegetacijske plohe (relevéi) i kombinacija krajobraznih metrika primijenjene su za kvantifikaciju prostorne konfiguracije i procjenu ekološkog stanja tih riparijskih područja. Multivarijatni statistički postupci, uključujući Jaccardovu matricu udaljenosti, hijerarhijsko klasteriranje, Distance-based Linear Models (DistLM) i generalizirane linearne modele (GLM), korišteni su za otkrivanje ekološkog statusa tih područja. Identificirano je 25 drvenastih biljaka (stabala i grmlja) raspoređenih u dvije međusobno različite zajednice (SIMPROF test), koje su uglavnom određene topografskim varijablama, blizinom ljudskih aktivnosti, prisutnošću brana i intenzitetom aridnosti. Ti čimbenici, prema DistLM ordinaciji, objašnjavaju 44,4 % ukupne varijance u sastavu drvenastih vrsta. Skupina 1, koju obilježava slabo poremećen krajobraz i dominacija prirodnih riparijskih biljaka (IndVal > 0,7, p < 0,001) kao što su Populus alba (stat = 0,874), Cytisus purgans (0,788), Juniperus oxycedrus (0,788) i Rubus ulmifolius (0,766), uglavnom se povezuje s lokalitetima na srednjim do većim nadmorskim visinama, udaljenijima od ljudskih naselja i u vodotocima bez brana. Skupina 2 predstavlja krajobraz pod snažnim ljudskim utjecajem, dominantna je vrsta Rhus tripartita povezana s nižim nadmorskim visinama, blizinom ljudskih aktivnosti i prisutnošću brana. Najbolji GLM model pokazao je da se bogatstvo drvenastih vrsta povećava na lokalitetima sa stalnim protokom vode (β = 0,33, p = 0,01) i većom nadmorskom visinom (β = 0,25, p = 0,009), ali se smanjuje u riparijskim zonama zahvaćenima izgradnjom brana. Značajan utjecaj blizine ljudskih naselja na sastav vrsta, ali ne i na bogatstvo vrsta (nije zadržan u najboljem modelu), pokazuje da je komplementarna uporaba pokazatelja raznolikosti (bogatstvo vrsta i sastav zajednice) ključna za ispravno bilježenje učinaka ljudskih poremećaja.