Održivost i njezine sastavnice kao nova paradigma u teoriji i praksi hrvatskog planiranja

Sažetak

Napor na uključenju načela održivosti u osnove prostornog planiranja u današnjem postsocijalističkom svijetu traži nove odnose između ustaljenih i suvremenih sudionika. Pojedini interesenti uključeni u razvoj, upravljanje i politiku djeluju na ishod regionalnih i urbanih sustava u Hrvatskoj ponekad bez obraćanja pozornosti na održivost. Njihovo djelovanje pokazuje nedostatak svijesti i negativan odnos prema održivosti u planerskoj praksi gdje je glavni cilj unaprijediti kakvoću života sadašnjih i budućih naraštaja. Bez dobrih ideja o nosivim kapacitetima i održivosti, neki od ovih sudionika zanemaruju planerska znanja i ekspertizu (CAVRIĆ, NEDOVIĆ – BUDIĆ, 2007.). Vještinama i znanjima planeri ih savjetuju, međutim, glavna pokretačka sila još je uvijek politički utjecaj. Takvi predlagači uspijevaju zaštititi svoje osobne probitke glede prostora i zemljišta nauštrb javnosti i običnih građana, podržavajući sustav izrade "preslikanih" planerskih izvješća, pogodujući tek daljem urbanom širenju i nenadziranoj izgradnji. Na žalost, poradi dužega vremenskog društvenog ignoriranja i jake sveze lobija investitora, arhitekata i građevinara, različite međunarodne planerske ideje s "održivošću na umu" još ne utječu na hrvatsku teoriju i praksu planiranja. Neke su od njih jednostavno neprihvaćane, netočno tumačene ili odbacivane zahvaljujući krutoj zakonskoj regulativi, nepostojanju formalnog školovanja planera i povlaštenom položaju tek jednog tipa ovlaštenih planera tj. arhitekata . Osjetljivost za alternativna razvojna rješenja, sudjelovanje javnosti, novine u ponašanju, organizaciji i tehnologijama, raznovrsnost pomagala za provedbu u planerskoj "kutiji s alatima", kao i različite vrste planerskih poslova u usmjeravanju održivih promjena, tek treba prepoznati u zemlji koja je u procesu pristupanja EU.Unatoč tomu, ovaj rad teži sumirati održivost i njezine sastavnice kao nove postavke, u kojima je glavna misao vodilja novoga globalnog pristupa planiranju, objavljena od Centra za ljudska naselja Ujedinjenih Naroda (UNCHS) kako slijedi: "Novo planiranje je manje kodirano i tehničko, više inovativno i poduzetničko. Ono je više sudioničko i usmjerenije projektima nego cjelovitim prostornim sustavima. Plansku ekspertizu sve češće ne zahtijeva samo država već i dioničarski i javni dijelovi građanskog društva. Prijeporno nije planiranje samo po sebi, nego njegov cilj: da li ga voditi uglavnom učinkovitošću, jačajući postojeću razdiobu bogatstva i moći, ili bi trebalo odigrati distribucijsku ulogu da može pomoći pri stvaranju minimalnih standarda urbanog življenja" (Hague, 2001.).