Uvod

Katolička Crkva, slično upravnom uređenju država, ima složenu upravno-teritorijalnu strukturu. Upravno-teritorijalni oblici i njihov prostorni obuhvat definiraju se prema potrebama zasnovanim na povijesnom nasljeđu, ali u novije vrijeme, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, prije svega na osnovi broja vjernika i prostornoj veličini koju pojedina crkvena upravna jedinica obuhvaća. Te upravno-teritorijalne cjeline imaju svoje funkcije, poput odgojno-obrazovnih, kulturnih, ekonomskih i(li) administrativnih. Zbog toga je prostorna organizacija tih upravnih jedinica zasnovana na primjeni koncepata prostora i mjesta pri čemu se posebno ističe utjecaj prometne povezanosti i dostupnosti pojedinih upravnih sjedišta. To u utječe na odluku mjesne Crkve u Hrvatskoj, ali i na kraju njezina vrha, Svete Stolice o tome koji će se oblik prostorne organizacije na pojedinom području nalaziti, odnosno osnovati ili dokinuti. Ne uzimajući u obzir titularne uprave, koje se daju pojedinim (nad)biskupima u počasni naslov, dok u stvarnosti ne egzistiraju, crkvenu upravu obilježava dvanaest glavnih oblika prostorne organizacije. To su patrijarhati (s metropolitanskim statusom), metropolitanske nadbiskupije, nadbiskupije sufragani nekoj od metropolija, nadbiskupije pod izravnom upravom Svete Stolice, biskupije sufragani nekoj metropoliji, biskupije pod izravnom upravom Svete Stolice, teritorijalne prelature, teritorijalne opatije, vojni ordinarijati, apostolski vikarijati, apostolske prefekture te apostolske administrature. Uz ove oblike izdvajaju se još i oni oblici crkvene uprave koji nemaju prostorni obuhvat, kao primjerice osobni ordinarijati i(li) osobne prelature. Takav primjer je Opus Dei. Iz slijeda nabrajanja jasno je kako je po svojim funkcijama, uz patrijarhate kojih je devet u svijetu, najviši oblik crkvenoga prostornog ustrojstva metropolitanska nadbiskupija, koja po svojim značajkama ima daleko najveće ovlasti i autonomiju djelovanja koje joj je dala Svete Stolice.

Ovaj rad razmatra prostornu organizaciju Katoličke Crkve na hrvatskoj obali Jadrana. Rad iznosi dosadašnje spoznaje i činjenice o nastanku crkvenih pokrajina i njima pripadajućih nadbiskupija i biskupija na hrvatskome dijelu Jadrana nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Iznesene su okolnosti i glavne značajke današnje prostorne organizacije na tom prostoru nastale posljednjim velikim promjenama 1969. godine. Pri tome su analitički iznesene mnogobrojne nove činjenice i pojedinosti koji su doveli do ovakvih promjena u crkvenoj organizaciji. Poseban je naglasak stavljen na problematiku položaja Zadarske nadbiskupije. Provedena je usporedba današnjeg položaja Zadarske nadbiskupije s drugim primjerima u Europi i svijetu s primjerima iz Italije i Francuske. U raspravi rada iznesene su četiri konkretne mogućnosti rješenja položaja Zadarske nadbiskupije s posebnim naglaskom na scenarij promaknuća u metropolitansko središte čime bi u crkvenom smislu stekla znatno veći kapacitet djelovanja na svojem prostoru.

Metode i izvori istraživanja

Usprkos tome što je Katolička Crkva česta tema mnogobrojnih znanstvenih radova u Hrvatskoj i svijetu, vrlo se mali broj autora u Hrvatskoj bavi njezinom prostornom organizacijom. U inozemstvu je te literature neusporedivo više. S jedne strane tu se ističu autori iz područja religijske geografije koji se ovom problematikom teorijski bave analizom svih najznačajnijih religijskih zajednica u svijetu, iznoseći velik broj brojčanih pokazatelja te činjenica o ustrojstvenim obilježjima svake od njih, iznoseći pri tome primjere na pojedinim zemljama (Sopher, 1967.; Park, 1994.; Stump, 2008.). S druge strane ovom su se temom bavili i mnogobrojni inozemni autori koji su se usredotočili na Katoličku Crkvu, posvetivši pozornost konkretnim primjerima teritorijalnog (pre)ustroja Crkve u pojedinim zemljama zbog vrlo složenih i specifičnih povijesnih okolnosti koje su to uvjetovale. Istaknut će se samo neke od njih, koji se bave (nad)biskupijama značajnima za ovaj rad, ili su imale vrlo specifične okolnosti povijesnog razvoja. Tu se primjerice mogu istaknuti radovi o prostorima Berlinske biskupije (Höhle, 1990.; Bilger-Hanky, 1997.), Strasburške nadbiskupije (Rapp, 1982.), Udinske nadbiskupije (Cappelletti, 1851.; Meroi, 2000.) te mnogobrojni drugi širom Europe i svijeta, osobito na području Italije. Imajući u vidu veličinu Crkve i njezin višestruki utjecaj na društveni razvitak, iznenađuje mali broj autora koji se bave ovom temom na prostorima Hrvatske. Među ovim autorima su npr. M. Bogović (2009.) i P. Peloza (1973.) koji su pisali o nastanku Riječke metropolije, F. Franić (1994.) o Splitskoj metropoliji, M. Oblak (2009.) i P. Kero (2010.) o Zadarskoj nadbiskupiji te D. Nežić (1988.) o crkvenoj upravi u Istri. Ovdje treba istaknuti kako su svi autori koji su se u svojim radovima bavili ovom temom iznosili faktografske podatke o pojedinim promjenama, ali pri tome nisu ušli dublje u bit uzroka ovih promjena, okolnosti njihova nastanka i načina kako su odluke o njihovoj provedbi donesene. Nadalje ni jedan autor do sada nije napravio komparativnu analizu ustrojstva Crkve u Europi, ali i šire uzimajući u obzir činjenicu univerzalnosti Crkve, odnosno njezina globalnog karaktera.

Ovaj rad temelji se na analizi literature o poznatim pojmovima i povijesnim događajima te procesima koji su prethodili razdoblju nastanka aktualne prostorne organizacije Katoličke Crkve na sjeveroistočnoj obali Jadrana. Pri tome je korištena brojna arhivska građa i dokumenti crkvenih i državnih arhiva u Hrvatskoj te u Rimu i Vatikanu. Od toga posebno vrijedi izdvojiti službene odluke Svete Stolice iznesene u godištima Acte Apostolicae Sedis te dokumente Papinskoga hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu. Nadalje, analizirana je crkvena arhivska građa kako bi se dobio cjelovitiji uvid u rad Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije te njezinih biskupa na polju prostornog uređenja crkvene uprave. Na kraju je u radu korištena i arhivska građa Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (Elaborati o Katoličkoj Crkvi, 1945. – 1970.) i Republičke konferencije Socijalističkog savez radnog naroda Hrvatske (D – Dokumentacija Ideološke komisije Saveza, 1960. – 1969.) iz koje je vidljiv odnos tadašnjih državnih vlasti u Hrvatskoj i Jugoslaviji te odnos društvene javnosti prema ovoj problematici.

Rezultati istraživanja

Neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata prostorna organizacija Katoličke Crkve na hrvatskoj obali Jadrana nije ni izbliza bila definirana te je u skladu s okolnostima nakon završetka ratnih zbivanja iziskivala korjenite promjene. Pri tome je potrebno istaknuti kako se Crkva, imajući u vidu njezin sam vrh, postavila doista razborito, koliko god su joj to okolnosti ratnih zbivanja onemogućavale. Tako su konkretno 1945. godine sve crkvene upravne jedinice, uz izuzetak tadašnje Senjsko-modruške biskupije, bile pod izravnom upravom Svete Stolice, što je imajući u vidu sva predratna i ratna zbivanja na hrvatskoj obali Jadrana bilo, uvjetno rečeno, kompromisno rješenje između dviju mogućnosti, da budu dio neke crkvene pokrajine[1] s hrvatskim metropolitom, ili pak crkvene pokrajine s talijanskim metropolitom. Imajući dakle u vidu činjenicu da bi bilo jedna bilo druga odluka tijekom ratnih zbivanja dodatno pogoršala stanje, Crkva je s te strane učinila tada jedino razumno rješenje.

Tadašnja Senjsko-modruška biskupija sa stolnicom u Senju bila je dio Zagrebačke crkvene pokrajine, koju su još činile Bosansko-srijemska biskupija sa stolnicom u Đakovu te Križevačka biskupija, odnosno eparhija sa stolnicom u Križevcima i sustolnicom u Zagrebu. Na hrvatskoj obali Jadrana po završetku Drugoga svjetskog rata nalazile su se Dubrovačka biskupija sa stolnicom u Dubrovniku, Hvarska biskupija sa stolnicom u Hvaru, Splitsko-makarska biskupija sa stolnicom u Splitu i sustolnicom u Makarskoj, Šibenska biskupija sa stolnicom u Šibeniku, Zadarska nadbiskupija sa stolnicom u Zadru, Krčka biskupija sa stolnicom u Krku, Riječka biskupija sa stolnicom u Rijeci te Porečko-pulska biskupija sa stolnicom u Poreču i sustolnicom u Puli.

Ovdje treba istaknuti kako se u tom vremenu na područjima dekanata Buja, Buzeta, Kršana, Novigrada, Oprtlja, Pazina, Pićana i Umaga prostirala tadašnja Tršćansko-koparska biskupija sa stolnicom u Trstu te sustolnicom u Kopru. Nakon završetka Pariških mirovnih ugovora 1947. godine te osnutkom upravnih zona A i B, Katolička Crkva je uspostavila apostolske administrature[2] za prostore s većinski hrvatskim i slovenskim stanovništvom, pri čemu je ona s hrvatskim dobila sjedište u Pazinu, po čemu je i dobila kasnije naziv (Nežić, 1988.). Ovdje je vidljivo kako ni u ovoj prigodi Crkva nije išla prema krajnjim rješenjima, sve do potpisivanja sporazuma u Osimu 10. studenog 1975. (Osimski sporazumi, 1977.), nakon čega je i Sveta Stolica objavila bulu Prioribus saeculi 17. listopada 1977. (Acta Apostolicae Sedis, 1977., 689-691), kojom je iznesena odluka o upravnom sjedinjenju dotadašnje Pazinske apostolske administrature s Porečko-pulskom biskupijom. Istodobno su i prostori tadašnje SR Slovenije koji su sačinjavali zasebnu apostolsku administraturu, istom odlukom Pape uzdignuti u rang zasebne biskupije sa stolnicom u Kopru te su time sva navedena područja trajno odcijepljena od Trsta kao središta nekadašnje Tršćansko-koparske biskupije (Vogrin, 2001.).

Uz pronalaženje rješenja na prostorima hrvatskog dijela Istre, tražio se i način reorganizacije crkvenog ustroja na prostorima Krčke, Riječke i Senjsko-modruške biskupije te otoka Cresa i Lošinja s okolnim manjim otocima, koji su se do tada nalazili u sastavu Zadarske nadbiskupije, u skladu s činjenicom da su se do okončanja Drugoga svjetskog rata nalazili u Kraljevini Italiji. U vezi s pitanjem promjene granica među biskupijama 10. prosinca 1947. sastavljena su tri prijedloga pristigla iz Senjske biskupije (Bogović, 2009.).

Prema prvom, kasnije i prihvaćenom prijedlogu, iz 1947. otoci Cres i Lošinj, zajedno s otocima Unije, Susak, Male Srakane, Vele Srakane i Ilovik, koji su svi zajedno do tada bili u sastavu Zadarske nadbiskupije ušli su ponovno u sastav Krčke biskupije gdje su se nalazili i do 1918. godine, zajedno s Krkom, Rabom te sjeverozapadnim dijelom otoka Paga[3], koji su do kraja Drugoga svjetskog rata sačinjavali Krčku biskupiju. Istim prijedlogom bilo je predviđeno i ostvareno ujedinjenje hrvatskih prostora Istre te ujedinjenje tadašnje Riječke biskupije[4] sa Senjsko-modruškom u novu Riječko-senjsku biskupiju sa stolnicom u Rijeci i sustolnicom u Senju. Prema istom prijedlogu u reorganiziranu i objedinjenu Zadarsku nadbiskupiju ponovno su ušli središnji i jugoistočni dio otoka Paga[5], te redom otoci Premuda, Silba, Olib, Ist, Molat, Zverinac, Sestrunj, Rivanj, Rava, Iž, Dugi Otok, Kornati, Vir, Ugljan i Pašman (Oblak, 2009.).

U drugom prijedlogu, koji nije bio prihvaćen, otoci Cres, Lošinj, Male Srakane, Vele Srakane, Unije, Susak i Ilovik trebali su biti priključeni Porečko-pulskoj biskupiji. Istodobno bi bila ukinuta Krčka biskupija, pri čemu bi se njezini dijelovi otoka Paga i otok Rab priključili Senjsko-modruškoj biskupiji, dok bi otok Krk bio uključen u Riječku biskupiju. Ona bi pak bila proširena na dotadašnje prostore Senjsko-modruške biskupije na istok do crte između mjesta Brod Moravice te Novi Vinodolski. Ovaj prijedlog ipak u konačnici nije bio prihvaćen jer su otoci Cres i Lošinj bili vrlo slabo vezani, ponajprije crkveno, ali i u mnogobrojnim drugim aspektima s prostorima Istre, odnosno s Porečko-pulske biskupije. Samim time to je bio jedan od ključnih razloga koji su doveli do odustajanja od takve reorganizacije crkvene uprave.

Treći prijedlog, koji je također odbačen, predviđao je jednako kao i drugi da otoci Cres, Lošinj, Male Srakane, Vele Srakane, Unije, Susak i Ilovik budu uključeni u Porečko-pulsku biskupiju, dok bi uz dokidanje Krčke biskupije njezini dotadašnji prostori, zajedno s onima Senjsko-modruške biskupije bili ujedinjeni u novu Riječku biskupije. Od toga se prijedloga kao i od onoga drugog odustalo iz istih razloga, ali pri tome i naglašeno prometnih. Naime po ovome bi prijedlogu predviđena Riječka biskupija uistinu bila gotovo disfunkcionalna, imajući u vidu tadašnju prometnu povezanost.

Na prostorima južno od Istre, crkvena prostorna organizacija je također imala svoje specifičnosti. Naime kao posljedica mirovnih ugovora između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, koji je potpisan 12. studenog 1920. u Rapallu (Tamaro, 1922.; Rapallski ugovor: 12. novembra 1920.: zbirka dokumenata, 1950.), a kojim su otoci Cres, Lošinj i Lastovo predani Italiji, oni su Apostolskom konstitucijom Jadren et Aliarium pape Pija XI. 1. kolovoza 1932. stavljeni pod upravu Zadarske nadbiskupije sa središtem u Zadru koji je također pripojen Kraljevini Italiji (Acta Apostolicae Sedis, 1933., 75-77). Ovdje treba uputiti na činjenicu kako je dotadašnja Zadarska metropolija bila ukinuta[6], jer je gotovo 96% njezina dotadašnjeg prostora ostalo u granicama tadašnje Kraljevine Jugoslavije, jednako kao i sve biskupije koje su se do tada nalazile u istoimenoj crkvenoj pokrajini[7], dok je središte nadbiskupije i istoimene metropolije potpalo pod vlast Kraljevine Italije. Zadarska nadbiskupija bila je izravno podvrgnuta pod upravu Svete Stolice, jednako kao i ostale biskupije koje su bile njezini dotadašnji sufragani.[8] Iz toga je vidljivo kako je Sveta Stolica u skladu s okolnostima pastoralnu djelatnost prilagodila tada izvanrednim okolnostima izmjena granica, koje su razdvojile tadašnju Zadarsku crkvenu pokrajinu, ali i samu Zadarsku nadbiskupiju na prostore koji su potpali pod vlast Kraljevine Italije te one koji su ostali pod vlašću Kraljevine Jugoslavije. Usprkos različitim interpretacijama, Sveta Stolica nije djelovala u korist iredentizma[9], za što je bila optuživana u komunističkoj Jugoslaviji nakon 1945., jer je imala u vidu propozicije crkvenoga ustroja čemu u prilog ide činjenica da je Zadarska metropolija rasformirana zbog svoje disfunkcionalnosti promjenama granica, ali i činjenica da tada izdvojeni dijelovi crkvene uprave koji su ostali u sastavu Zadarske nadbiskupije nisu pripojeni nekoj drugoj crkvenoj pokrajini unutar talijanskih državnih granica nego su stavljeni pod izravnu upravu Pape.

Zbog istih okolnosti nekadašnje područje Zadarske nadbiskupije koje je poslije Rapallskog ugovora ostalo u sastavu jugoslavenske države stavljeno je pod upravu šibenskog biskupa Jerolima Milete kao njegova apostolskog administratora. Takva situacija održala se sve do 30. travnja 1948. kada su Cres i Lošinj ponovno vraćeni Krčkoj biskupiji te su istodobno Zadarskoj nadbiskupiji vraćene stare granice. Iznimka je bio otok Lastovo i istoimena župa, koja je sve do 27. studenog 1950. ostala pod upravom Zadarske nadbiskupije, kada je dekretom Svete Stolice a na poticaj dubrovačkog biskupa Pavla Butorca stavljen pod administrativnu upravu dubrovačkog biskupa, ostavši pod takvom upravom sve do 8. travnja 1963. Tada je dekretom 243/63 pape Ivana XXIII. trajno pripojena Dubrovačkoj biskupiji (Acta Apostolicae Sedis, 1963., 836-837).

Nakon Drugoga svjetskog rata novonastale prilike iziskivale su novu prostornu organizaciju uprave u Katoličkoj Crkvi na hrvatskoj obali Jadrana. Prvotne promjene, neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata bile su u najvećoj mjeri povratak na nekadašnji crkveni teritorijalni ustroj. Dakako, novouspostavljene granice u velikoj su mjeri trasirale put kasnijem razgraničenju ponajprije između biskupija na prostorima Istre. Međutim, administrativna organizacija u (nad)biskupijama iziskivala je dodatna i nova rješenja osobito s činjenicom da je riječ o prostoru od 27 256 km² te u to vrijeme 1 074 900 vjernika katolika (Annuario Pontificio, 1951.). Takvo stanje je u to vrijeme moglo biti samo prijelazno, jer je u to vrijeme čak devet (nad)biskupija, od njih dvanaest s prostora nekadašnje NR Hrvatske bilo stavljeno pod izravnu upravu Svete Stolice. Pridoda li se njima sve tri tadašnje biskupije NR Slovenije[10], sve tri crkvene upravne jedinice unutar granica NR Srbije[11] te Barska nadbiskupija i Kotorska biskupija u NR Crnoj Gori, dolazi se do podatka kako je sedamnaest crkvenih upravnih područja, od njih ukupno dvadeset četiri s prostora čitave FNR Jugoslavije došlo, nakon Drugoga svjetskog rata, pod izravnu upravu Svete Stolice što je u tom vremenu bio doista raritetan slučaj. Uz crkvena područja u sastavu Zagrebačke crkvene pokrajine koju su tada činile Zagrebačka nadbiskupija, Bosansko-srijemska biskupija te Križevačka biskupija, u FNR Jugoslaviji još su samo četiri (nad)biskupije činile tek jednu crkvenu pokrajinu onu Vrhbosansku, u kojoj su se nalazile uz istoimenu nadbiskupiju još i Banjalučka, Mostarsko-duvanjska te Skopska biskupija.

Započeo je tako dugotrajan proces izmjena crkvenih granica u vrlo složenim prilikama pritiska novih vlasti tek uspostavljenoga komunističkog režima u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji (Akmadža, 2004.). Pritisak državnih vlasti s mišlju kako je izravna uprava Svete Stolice nad (nad)biskupijama u Hrvatskoj i Jugoslaviji isključivi dokaz iredentističkih stavova Vatikana i Pape bila je vidljiva iz odnosa vrha tadašnjih komunističkih vlasti, uz ostalo iz istupa najviših državnih dužnosnika. Evidentan primjer toga svakako je i razgovor tadašnjeg predsjednika Vlade NR Hrvatske Vladimira Bakarića koji je 7. ožujka 1954. vodio s Franjom Šeperom, koji je vrlo skoro nakon toga bio imenovan nadbiskupom koadjutorm Zagrebačke nadbiskupije, odnosno djelatnom zamjenom za tada zatočenog kardinala Alojzija Stepinca (Razgovori s predstavnicima državnih vlasti, 1954.). U razgovoru je Bakarić nedvosmisleno iznio tvrdnju kako je Sveta Stolica instrument talijanske vanjske politike, time jasno davši do znanja kako je stajalište državnih vlasti da su samim time i partikularne crkve u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji također instrument iste te politike. Ta su stajališta jednako tako uočljiva i u tada glavnim partijskim tijelima u Hrvatskoj, kao primjerice u Ideološko-političkoj komisiji Partije (Elaborati o Katoličkoj Crkvi, 1945. – 1970.), ali i u širim društvenim strukturama i organizacijama i udruženjima (D – Dokumentacija Ideološke komisije Saveza, 1960. – 1969.). Takvi pogledi jasno su se ogledali i kroz javno mnijenje koje je tadašnji vladajući režim stvarao kroz službena glasila i tiskovine. Sve je to dodatno produbljivalo pritisak na Crkvu, kasnije će se zorno iskazati u potpunosti bespredmetno, jer su promjene potkraj 1960-ih bile izvršene.

Najveće promjene u prostornoj organizaciji Katoličke Crkve u Hrvatskoj dogodile su se 1960-ih. Promjenama u Hrvatskoj prethodile su promjene u Sloveniji gdje je prvo 22. prosinca 1961. odlukom Svete Stolice uspostavljena Ljubljanska metropolija, ostvarena uzdignućem Ljubljane iz biskupskog u nadbiskupsko središte (Acta Apostolicae Sedis, 1962.). Tom odlukom je Ljubljana, s dodijeljenom joj sufraganskom biskupijom Maribor prestala biti pod izravnom upravom Svete Stolice. Kasnijom odlukom Svete Stolice o ukinuću apostolskih administratura za hrvatske i slovenske dijelove Istre 17. listopada 1977. (Acta Apostolicae Sedis, 1977.) osnovana je Koparska biskupija, koja je također postala sufraganom Ljubljanske nadbiskupije. Takav rasplet je u velikoj mjeri trasirao smjer promjena i na hrvatskim prostorima[12].

Preduvjeti za donošenje prijedloga koji će biti zatim upućeni Svetoj Stolici s preporukama kako bi bilo najadekvatnije riješiti crkveni preustroj na hrvatskoj obali Jadrana ostvareni su početkom 1965. godine. Tada je na redovitom zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije u Zagrebu 19. siječnja 1965. glasanjem izabrana Komisija za razgraničenja među biskupijama (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.). U njezin sastav imenovani su križevački biskup Gabriel Bukatko, porečko-pulski biskup Dragutin Nežić, đakovačko-srijemski biskup Stjepan Bäuerlein, apostolski administrator slovenskoga dijela Tršćansko-koparske biskupije Janez Jenko te šibenski biskup Josip Arnerić. Ta Komisija je na poticaj Državnoga tajništva Svete Stolice imala zadatak proučiti sve prijedloge te ih proslijediti Papi na konačnu odluku.

Temeljne odrednice pri donošenju konačnog prijedloga prostornog preustroja Crkve, na kojima se zasnivalo djelovanje Komisije bio je implementacija saborskih odluka i dekreta koje su sazdane u dokumentu Motu Proprio pape Pavla VI. koji je 6. kolovoza 1966. objavio pod nazivom Ecclesiae Sanctae (Acta Apostolicae Sedis, 1966.). U njemu je naznačeno kako u ovom procesu moraju biti ravnomjerno konzultirane sve zainteresirane strane, odnosno sve djelatne crkvene osobe na čijem se području namjeravaju izvršiti promjene prostornog ustroja. Istaknuto je i kako se u tom procesu trebaju tražiti stavovi i stručnjaka laika, koji su eksperti za pojedina pitanja ključna u funkcioniranju novih biskupija, nadbiskupija i crkvenih pokrajina koje se namjeravaju ustrojiti. Potrebno je pritom istaknuti i vrlo značajnu činjenicu kako se pritisak državnih struktura pri pronalaženju rješenja crkvenog preustroja u Hrvatskoj ipak u dobroj mjeri smanjio zahvaljujući potpisivanju Protokola između predstavnika Vlade SFRJ i Državnog tajništva Svete Stolice 25. lipnja 1966. (Osobna ostavština Franje Šepera, 1966.). Tim su dokumentom prvi put državne vlasti priznale isključivu ingerenciju Svete Stolice i Pape nad djelovanjem Katoličke Crkve u tadašnjoj SFRJ te tako i Hrvatske. Time je pravno onemogućeno izravno upletanje režima u crkvenu hijerarhiju te prostornu organizaciju njezina pastoralnog djelovanja.

Osnivanje Riječke crkvene pokrajine proteklo je razmjerno jednostavnije. Isprva je taj proces bio doista demokratičan. Biskup Josip Pavlišić, tada administrator Riječke biskupije te pomoćni biskup Senjsko-modruški poslao je svojevrsni upitnik svećenstvu s prostora tadašnje Riječke te Senjsko-modruške biskupije (Peloza, 1973.; Bogović, 2009.). Naime u konačnici se poštivala odluka većine. Iako se manjina nije slagala s objedinjavanjem dviju biskupija u cjelovitu Riječko-senjsku nadbiskupije te metropoliju, s pravom smatrajući kako se ovakvom odlukom zanemaruje prilično veliki prostor Like. Taj prostor je tada bio vrlo slabo povezan i sa Senjom, u čijoj se biskupiji tada nalazio, ali još više je bio prometno izoliran u odnosu na Rijeku. Prijedlog većine je u bio prihvaćen, dok je boljitak za Crkvu na prostorima Like ipak učinjen tek 25. svibnja 2000. osnutkom Gospićko-senjske biskupije (Acta Apostolicae Sedis, 2000.). Konačan prijedlog Komisije, koji je u prihvatila i Sveta Stolica donesen je tajnim glasovanjem na zasjedanju Biskupske konferencije Jugoslavije, od 18. do 20. lipnja 1968. (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.). Od dvadeset četiri prisutna (nad)biskupa njih dvadeset glasovalo je za prijedlog Komisije, tri su glasa bila suzdržana te je jedan bio protiv. Glasovima prihvaćeni prijedlog Komisije upućen je zatim na konačnu odluku Svete Stolice, koja je stigla bulom Pape Pavla VI. Servus Servorum Dei ad Perpetuam Rei Memoriam, donesenom 27. srpnja 1969. (Acta Apostolicae Sedis, 1970.). Tom je bulom u potpunosti prihvaćen prijedlog Komisije i Biskupske konferencije Jugoslavije prema kojem je osnovana Riječka metropolija sačinjena od novouspostavljene i uzdignute Riječko-senjske nadbiskupije, Krčke biskupije te Porečko-pulske biskupije.

Rješenje problema crkvene uprave na prostorima južne Hrvatske bilo je mnogo složenije i zahtjevnije. Ovdje su se sukobili mnogobrojni interesi i gledišta o ovoj problematici. S jedne strane većina dalmatinskih biskupija bila je za osnivanje metropolije sa sjedištem u Splitu, pozivajući se na drevnu povijest ovoga crkvenog sjedišta te na cilj Konkordata između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije (Acta Apostolicae Sedis, 1935.), na koncu povučenog zbog upletanja predstavnika Srpske pravoslavne Crkve koji su se protivili njegovu usvajanju (Matković, 2003.). S druge pak strane namjeru da se Zadarska nadbiskupija postavi kao središte metropolije, nakon što je po završetku Drugoga svjetskog rata ponovno bila cjelovita, mnogobrojne su crkvene osobe, ali i laici te osobito strukture državnih vlasti i javno mnijenje smatrali opcijom koja bi bila na tragu iredentističkih težnji od Italije (Razgovori s predstavnicima državnih vlasti, 1954.). Dakako da to mjesnoj Crkvi u Zadru nije bilo prihvatljivo. Uslijedila je poprilična polemika o tome čije je povijesno pravo jače te koje će od ta dva središta imati prednost pri uspostavi novih crkvenih pokrajina. U toj situaciji i Zadarska nadbiskupija i Splitsko-makarska biskupija nastojale su pridobiti većinu na svoju stranu. U međuvremenu pojavila se i intencija kako bi se sve (nad)biskupije s prostora Hrvatske uključile u jedinstvenu hrvatsku crkvenu pokrajinu sa središtem u Zagrebu, što je doista bilo nerealno i neusklađeno s načelima ustroja crkvenih pokrajina, kojima se pridavao nacionalni značaj te se smatralo kako se s egzistencijom više metropolija u Hrvatskoj potiče regionalizacija, koja prema istim stajalištima ide u korist aspirantima prema hrvatskim prostorima. Uzme li se u obzir površina Hrvatske, brojnost vjernika katolika te prometna povezanost i dostupnost u tom razdoblju, takva pokrajina bila bi doista disfunkcionalna. Odluka je na kraju izglasana kao i u slučaju Riječke metropolije na zasjedanju Biskupske konferencije od 18. do 20. lipnja 1968. (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.). U tajnom glasanju sudjelovala se dvadeset tri (nad)biskupa od kojih je njih petnaest glasovalo za Split kao metropolitansko središte, dok je njih osam dalo svoj glas Zadru. Upravo takav epilog je imao višestruke posljedice. Naime s obzirom na to da ni jedna strana nije dobila potrebnu dvotrećinsku većinu, konačna odluka morala se zatražiti od Svete Stolice. Sveta Stolica je imajući s jedne strane u vidu činjenicu da je donesena odluka o osnutku Riječke metropolije, a s druge strane vrednujući činjenicu razmimoilaženja unutar Biskupske konferencije morala pronaći rješenje koje će uvjetno rečeno zadovoljiti obje strane. S jedne strane priznati odluku brojčane većine (nad)biskupa da Split postane središte crkvene pokrajine, ali pri tome ne oštetiti drugu stranu. Konačna je odluka iznesena u buli Pape Pavla VI. Servus Servorum Dei ad Perpetuam Rei Memoriam, 27. srpnja 1969., istoj onoj kojom je ustrojena i Riječka metropolija (Acta Apostolicae Sedis, 1970.). Prema toj odluci Splitsko-makarska biskupija postala je nadbiskupijom te središtem Splitske metropolije u čije granice su u svojstvu sufragana uvrštene Šibenska, Hvarsko-bračko-viška, Dubrovačka i Kotorska biskupija. Time su sve navedene biskupije prestale biti pod izravnom upravom Svete Stolice. Zadarska nadbiskupija pri tome nije izgubila svoj dotadašnji status, već je njezin apostolski administrator Marijan Oblak imenovan nadbiskupom Imediate est subiecta Sanctae Sedi. Takvom odlukom nije u potpunosti riješeno pitanje prostorne crkvene uprave, ali Sveta Stolica ni u kojem slučaju nije naštetila mjesnoj Crkvi. Odluka je u značajnoj mjeri utjecala i na odnose među biskupima i nadbiskupima. Vidljivi su pokazatelji kako su zbog različitih stajališta biskup, odnosno od toga trenutka splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Frane Franić s jedne te zagrebački nadbiskup i metropolit kardinal Franjo Šeper s druge strane razišli stvorivši između sebe vrlo jaku opreku. Iako se prema dostupnim podacima kardinal Šeper nikada nije otvoreno izjasnio u javnosti niti za jedno od rješenja, Franić nije mogao prijeći preko činjenice da je Šeper prilikom glasanja na zasjedanju Biskupske konferencije svoj glas dao Zadarskoj nadbiskupiji, zajedno sa svojim pomoćnim biskupima, biskupima sufraganima, ali i banjalučkim biskupom Alfredom Pichlerom što će u presudnoj mjeri utjecaj na ishod u kojem Split nije uspio dobiti potrebnu dvotrećinsku većinu glasova, kojom bi sve (nad)biskupije sačinile jednu jedinstvenu metropoliju sa središtem u Splitu (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.; Franić, 1994.).

Ovdje treba istaknuti kako je Sveta Stolica nastojala uspostaviti crkvenu upravu s kojom bi bila zadovoljna lokalna Crkva u Hrvatskoj. Tako je nakon dugotrajnih rasprava zbog stajališta većine katoličkog episkopata u konačnici odlučeno da se uspostavi Splitska metropolija te je takvoj odluci svoju potporu dala i Sveta Stolica. Dakako, time nije u potpunosti razriješeno pitanje crkvene uprave na hrvatskoj obali Jadrana. To pitanje je aktualno i danas. Međutim ni u kojem pogledu na trenutačno stanje nije presudnu ulogu imala Sveta Stolica. Ona naime ne donosi odluke koje bi bile u suprotnosti sa stajalištem većine lokalnih biskupa i nadbiskupa. Dakle, da bi do promjena došlo nužan je prethodni dogovor lokalne Crkve, odnosno i njezinih biskupa i nadbiskupa u Hrvatskoj.

Rasprava

Položaj Zadarske nadbiskupije koja se nalazi pod izravnom upravom Svete Stolice nije izoliran slučaj. To je jasno usporedbom prostornoga ustroja Crkve u Hrvatskoj s onom u drugim državama. Ne uzimajući u obzir mnogobrojne oblike crkvene uprave koji su isključivo i uvijek pod izravnom upravom Svete Stolice[13], širom Europe, ali i svijeta nalazi se velik broj biskupija, ali i nadbiskupija koje su također pod njezinom izravnom upravom te još tri od ukupno četrdeset dvije teritorijalne prelature. To su od 16. rujna 1956. Teritorijalna prelatrura Santo Cristo de Esquipulas u Gvatemali (Acta Apostolicae Sedis, 1957.), te od 28. ožujka 1979. Teritorijalne prelature norveških Tromsøa i Trondheima (Acta Apostolicae Sedis, 1979.). Jeruzalemski patrijarhat je također pod izravnom upravom Svete Stolice od 4. listopada 1847. kada je ponovno obnovljen. Razlog tome je što je Jeruzalem značajan grad i središte za kršćane, odnosno katolike svih obreda. Prema stanju prostorne organizacije Katoličke Crkve na svjetskoj razini, računajući i Zadarsku nadbiskupiju, ukupno su dvadeset dvije nadbiskupije (Tab. 1.) te četrdeset sedam biskupija (Tab. 2.) 2015. godine bile pod izravnom upravom Svete Stolice (Annuario Pontificio, 2015.). Od toga se dvadeset devet biskupija (61,7%) te dvanaest nadbiskupija (54,5%) nalazi u Europi. Taj podatak zorno upućuje na to kako je ovakav oblik crkvene uprave, ponajprije zbog povijesnih okolnosti i više-manje sličnog konteksta, razmjerno najzastupljeniji na europskom kontinentu.

S obzirom na posebnosti povijesnoga razvitka i značenje Katoličke Crkve u društvenim sustavima, teritorijalni ustroj Crkve u Hrvatskoj najbolje je usporediti s primjerima unutar Europe. Vidljivo je kako se ovdje mogu izdvojiti četiri glavne skupine prema okolnostima u kojima su na ovim prostorima biskupije i nadbiskupije došle pod izravnu upravu Svete Stolice. U prvoj skupini su talijanske (nad)biskupije koje nisu dio Rimske crkvene pokrajine, a nalaze se u pokrajini Lazio te njoj susjednim pokrajinama Toskani, Umbriji i Kampaniji. One su većinom osnovane u antici ili ranom srednjem vijeku te su tradicijski bile pod upravom Pape i nikada nisu priključivane u neku od kasnije osnovanih crkvenih pokrajina. Na prostoru Italije jedina dva izuzetka su biskupije Italo-albaneškog obreda koje se nalaze na Siciliji (Piana degli Albanesi) i u Kalabriji (Lungro), koje su izravno pod upravom Svete Stolice zbog vrlo malog broja vjernika i djelatnog svećenstva (samo oko 30 000 vjernika u svakoj od njih). Te se biskupije prema tom obilježju nalaze u drugoj skupini zajedno s drugim biskupijama koje se nalaze u zemljama s relativno malim udjelom katolika. To su biskupije Nikopol, Sofija-Plovdiv, Kopenhagen, Helsinki, Reykjavik, Kišinjev, Oslo i Stockholm te nadbiskupije Bar, Atena i Rodos. Trećoj skupini pripadaju (nad)biskupije koje se nalaze u površinom vrlo malim državama ili teritorijalnim jedinicama. To su primjerice biskupija Gibraltar te nadbiskupije Luxembourg, Monaco i Vaduz. One, iako su po broju vjernika te prostornoj površini koju obuhvaćaju vrlo male, zbog svojih povijesnih specifičnosti nisu uključene ni u jednu od crkvenih pokrajina u njima susjednim zemljama. Četvrtu skupinu čine (nad)biskupije koje su zbog isključivo povijesnih okolnosti pod izravnom upravom Svete Stolice. Ta posljednja, četvrta, skupina (nad)biskupija svakako je najznačajnija za problematiku prostorne organizacije Katoličke Crkve na hrvatskoj obali Jadrana. Naime svih sedam biskupija te sve tri nadbiskupije imaju identičan razlog svoje izravne uprave od Svete Stolice, a on je uvjetovan povijesnim okolnostima formiranja, odnosno promjene granica. Od svih (nad)biskupija iz četvrte skupine njih čak šest je u Švicarskoj. Zbog specifičnosti povijesnog nastanka, konfederalnog statusa te etničke, odnosno jezične raznolikosti, Sveta Stolica je ustroj i prostornu organizaciju crkvene uprave u Švicarskoj uredila kroz šest biskupija i dvije teritorijalne opatije sve zajedno izravno pod svojom upravom definiravši to kroz enciklike Commissum divintus 17. svibnja 1835., Etsi multa luctosa 21. studenog 1873. te Graves ac diuturnae 23. ožujka 1875. (URL 1). One su zajedno oformile Biskupsku konferenciju Švicarske, ali bez osnivanja metropolije ili priključenja nekoj metropoliji u susjednim zemljama i do danas ostale pod izravnom upravom Svete Stolice.

Sljedeći primjer nadbiskupije pod izravnom upravom Svete Stolice zbog povijesnih okolnosti promjena granica je Alba Iulia u Rumunjskoj (Acta Apostolicae Sedis, 1991.). To područje crkvene uprave nalazi se u povijesnoj regiji Erdelju, koji je od 11. stoljeća do osmanskog osvajanja 1526. godine bio dio mađarskog kraljevstva. Zatim je bio poluzavisna kneževina da bi Karlovačkim mirom 1699. godine došao pod vlast Habsburga sve do kraja Prvoga svjetskog rata 1918. godine. Zbog svoje etničke raznolikosti, odnosno vrlo velikog broja vjernika koji nisu rumunjske narodnosti, ovo područje je u crkvenoj upravi bilo i ostalo pod izravnom upravom Svete Stolice. Isprva kao biskupija pod imenom Transilvanija, promijenila je ime u Alba Iulia 22. ožujka 1932. da bi 5. kolovoza 1991. bile uzdignuta u rang nadbiskupije.

Svakako najsličniji primjeri Zadarskoj nadbiskupiji jesu biskupija Metz te nadbiskupija Strasbourg u Francuskoj, u današnjim pokrajinama Lorraine i Alsace. Obje su nastale u 4. stoljeću, često mijenjajući svjetovne vladare. Njihovi prostori bili su kroz povijest pod vlašću Franačke, Svetog Rimskog Carstva Njemačkog Naroda, Francuskog Kraljevstva, zatim su nakon Francusko-pruskog rata opet postali dio Njemačke do kraja Prvoga svjetskog rata kada su Mirovnim ugovorom u Versaillesu vraćeni Francuskoj, gdje ostaju do 1940. kada ih je okupirala i anektirala nacistička Njemačka. Godine 1944. godine došla su pod vlast Francuske. Zbog takvih vrlo učestalih promjena vladara i država u kojima su se nalazili biskupija Metz i nadbiskupija Strasbourg te su dijeceze usporedive sa Zadarskom nadbiskupijom, čije je središte Zadar sa svojom okolicom kroz isto povijesno razdoblje vrlo često mijenjao državno-pravni okvir, osobito u posljednjih stotinjak godina, što je u velikoj mjeri utjecalo na njihov identičan status u crkvenom upravnom smislu. Jednako kao što je Zadarska nadbiskupija, iako izravno pod upravom Svete Stolice, bila punopravan član Jugoslavenske biskupske konferencije, odnosno od 1991. godine Hrvatske biskupske konferencije, tako su i biskupija Metz i nadbiskupija Strasbourg, iako pod izravnom upravom Svete Stolice obje punopravne članice Francuske biskupske konferencije.

Iz svih primjera koji su u ovom radu izneseni, kako u svjetskim, tako još i više u europskim okvirima, naročito onim koji su u velikoj mjeri slični s primjerom Zadarske nadbiskupije, jasno je da je njezin trenutačni položaj u kojem je izravno pod upravom Svete Stolice prisutan i drugdje izvan granica Hrvatske i kako to nije izdvojeni slučaj, već je dosta rasprostranjen pogotovo na prostoru Europe.[14]

U osnovi postoji nekoliko mogućih scenarija prostorne reorganizacije Katoličke Crkve na hrvatskoj obali Jadrana. U skladu s tim postoji i više mogućih scenarija položaja Zadarske nadbiskupije u budućnosti unutar upravne organizacije Crkve. Prvi scenarij je zadržavanje statusa quo, tj. da Zadarska nadbiskupija i nadalje ostane u sadašnjem statusu nadbiskupije koja je pod izravnom upravom Svete Stolice što nije intencija mjesne Crkve u Zadru s obzirom na jasnu namjeru njezina uzdignuća u rang metropolije (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.).

Drugi scenarij je da Zadar bude sufragan nekoj od već postojećih metropolitanskih nadbiskupija u susjedstvu. Takva struktura uprave vrlo je rasprostranjena u Francuskoj i Italiji. Primjerice od nadbiskupija u Francuskoj Sens je sufragan Dijonu, Cambrai je sufragan Lilleu, Chambéry je sufragan Lyonu, Aix te Avignon su sufragani Marseilleu, Albi kao i Auch su sufragani Toulouseu, dok je Bourges sufragan metropolitanskoj nadbiskupiji Toursa. U Italiji su ovakvi primjeri nadbiskupija Trani-Barletta-Bisceglie koja je sufragan Bariju, Sant’Angelo dei Lombardi kao sufragan Beneventu, Ferrara-Comacchio kao sufragan Bologni, Crotone-Santa Severina kao sufragan Catanzaro-Squillaceu, Lanciano-Ortona kao sufragan Chietiju, Rossano-Cariati kao sufragan Cosenzi, Camerino-San Severino Marche kao sufragan Ferma, Manfredonia-Vieste-san Giovanni Rotondo kao sufragan Foggije, Brindisi-ostuni te Otranto kao sufragani Leccea, Capua te Sorrento-Castellammare di Stabia kao sufragani Napulja, Monreale kao sufragan Palerma, Urbino–Urbania–Sant’Angelo in Vado kao sufragan Pesara, Acarenza te Matera-Irsina kao sufragani Potenze, i na koncu Amalfi–Cava de’ Tirreni kao sufragan Salerna. Sve spomenute nadbiskupije su jednako kao i Zadarska nadbiskupija u prošlosti bile metropolitanske, ali su slijedom okolnosti i događaja izgubile taj status. Dakako da je takvo rješenje bilo moguće i kod Zadra, ali je razmjerno mala vjerojatnost za nju s obzirom na zbivanja koja su se odvijala nakon završetka Drugoga svjetskog rata i s obzirom na činjenicu da se takva odluka namjeravala do sada provesti, to se moglo ostvariti i puno ranije (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.; Franić, 1994.; Oblak, 2009.; Kero, 2010.). Međutim mjesna Crkva u Zadru nije pristajala na mogućnost da bude sufraganom Splitske metropolije.

Treći scenarij je osnutak Zadarske metropolije kojoj bi kao sufragani bile priključene jedna ili više susjednih biskupija, primjerice Šibenska ili Gospićko-senjska biskupija. Kao i kod drugog scenarija, i taj je teško ostvariv jer takva opcija postoji od ranije no nije dobila potporu crkvenih struktura spomenutih biskupija koje bi u tom slučaju postale sufraganima Zadra. Taj scenarij pretpostavlja i podscenarij mogućnosti osnivanja nove biskupije sa sjedištem primjerice u Ninu koji bi kao sufragan bio podređen tada novouspostavljenoj Zadarskoj metropoliji. Ta se mogućnost spominjala u crkvenom vrhu neposredno prije promjena ustroja koje su slijedile 1969. (Zapisnici zasjedanja Biskupske konferencije, 1960. – 1969.), ali nije uzeta u obzir za podrobniju analizu, koja je eventualno mogla dovesti do takvog oblika crkvene teritorijalne organizacije. Poteškoću je predstavljala činjenica da Nin nema stvarnih funkcija središta među susjednim dekanatima i župama te bi takvo nešto bilo teško provedivo.

Četvrti scenarij temeljen na događajima kroz povijest i okolnostima koja su pratila rješavanje prostornog ustrojstva Crkve na hrvatskoj obali Jadrana, je osnivanje Zadarske metropolije bez sufraganskih biskupija. Ova mogućnost je realna i ostvariva s obzirom na značaj Zadarske nadbiskupije kroz povijest te ne bi iziskivala promjene u položaju i prostornoj organizaciji susjednih joj biskupija. No ono što je najznačajnije je da takva rješenja u Crkvi već postoje. Takva su četiri slučaja. Jedan takav primjer je metropolitanska nadbiskupija Kottayam u Indiji siro-malabarskog obreda (Acta Apostolicae Sedis, 1924.). Drugi takav primjer je metropolitanska nadbiskupija Saint-Boniface u Manitobi u Kanadi (Acta Apostolicae Sedis, 1916.). Treća takva metropolitanska nadbiskupija je Corfu-Zakynthos-Kefalonia u Grčkoj (Acta Apostolicae Sedis, 1919.). Četvrti i posljednji takav primjer, te ujedno i zbog geografske blizine te povijesti najusporediviji, je metropolitanska nadbiskupija Udine u Italiji (Acta Apostolicae Sedis, 1933.). Ta metropolitanska nadbiskupija nastala je 6. srpnja 1751. na prostorima tada rasformiranog Akvilejskog patrijarhata na čijim prostorima je uz Udine ustrojena i metropolitanska biskupija Gorizia. Na kraće vrijeme nakon Napoleonskih ratova od 1818. do 1847. izgubila je status te svedena na rang biskupije. Nakon toga je sve do danas metropolitanska nadbiskupija, ali bez biskupija koje bi joj bile sufragani. Ovakav oblik rješenja bio bi ostvariv i u slučaju Zadarske nadbiskupije, koja bi bez obzira na to bi li imala biskupije koje bi joj bile sufraganske ili ne, mogla biti uzdignuta u rang metropolitanskog središta. Ova mogućnost do sada nije uzimana u obzir, jer se rješenje gotovo isključivo tražilo kroz dodjeljivanje biskupija sufragana Zadarskoj metropoliji. Zadar bi time s obzirom na svoj značaj, kako povijesni, još više u današnjem vremenu dobio status kakav mu pripada. To prije svega proizlazi iz činjenice njegovih funkcija koje sadržava kao crkveno središte, kroz odgojno-obrazovne, teološke, kulturne te mnogobrojne resurse, koji mu jasno daju na važnosti i značaju na poprilično velikom geografskom prostoru s obzirom na njegovu napučenost i udio katoličkih vjernika. Ne manje značajna je činjenica i društveno-političkih funkcija koje Zadar kao grad ima te time dodatno naglašava potrebu njegova stjecanja statusa metropolitanskog središta Katoličke Crkve.

Zaključak

Povijesne okolnosti u velikoj su mjeri imale značajan utjecaj na današnju prostornu organizaciju Katoličke Crkve na hrvatskoj obali Jadrana. Učestale promjene uvjetovane promjenama granica imale su presudan utjecaj na kasnije prijepore zbog rješavanja problematike organizacije crkvenih pokrajina nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Taj postupak je bio vrlo dugotrajan i složen jer su njegovi akteri imali vrlo različita stajališta u vezi s tim kakav će biti (među)odnos Splita i Zadra kao crkvenih središta. Najznačajnije promjene koje su se dogodile 1969. godine, a kojima su osnovane Riječka te Splitska metropolija s nadbiskupijama, kojima su susjedne biskupije postale sufragani, dok je Zadarska nadbiskupija i do danas dana izravno pod upravom Svete Stolice, isključivo su epilog kompromisnog rješenja Pape. Nova prostorna organizacija uspostavljena 1969. isključivo je posljedica nemogućnosti dogovora mjesnih crkvi u Hrvatskoj, odnosno njezinih biskupa i svećenstva. Naime, zbog nedonošenja potrebne dvotrećinske većine pri odluci u rješavanju ovoga pitanja, Svetoj Stolici nije preostalo drugo negoli poštovati odluku brojčane većine, a da pri tome ne ošteti stranu koja je ostala u manjini. Iz tih razloga je Zadarska nadbiskupija ostala izravno pod upravom Svete Stolice i danas, te nije priključena Splitskoj metropoliji. Uzimajući u obzir podatke o prostornoj organizaciji Katoličke Crkve u svjetskim, ali ponajprije europskim razmjerima, vidljivo je kako takav slučaj i položaj Zadarske nadbiskupije nije izoliran, već prilično rasprostranjen pri čemu su neki od usporedivih primjera biskupija Metz te nadbiskupija Strasbourg u Francuskoj po mnogočemu iz povijesnih razloga slični i usporedivi.

Rješenje ovoga problema moguće je na četiri načina ili kroz četiri oblika. Prvi je dakako ostanak trenutačne situacije. Drugi je da Zadarska nadbiskupija, zadržavši status nadbiskupije, postane sufraganom neke od susjednih metropolitanskih nadbiskupija što je malo vjerojatno i teško izvedivo. Jednako tako je neizvjestan osnutak Zadarske metropolije s priključenjem neke od biskupija kao sufragana. Posljednja i u biti posve prikladna opcija, koja postoji, i to čak u neposrednoj geografskoj blizini, je da Zadarska nadbiskupija postane metropolitansko središte, ali bez sufraganskih biskupija, što do sada još nije razmatrano. Najbolji takav primjer je metropolitanska nadbiskupija Udine u Italiji, koja nema ni jednu sufragansku biskupiju. Time se ne bi promijenila teritorijalna organizacija Katoličke Crkve na hrvatskoj obali Jadrana. Zadarska nadbiskupija dobila bi status kakav povijesno, ali prije svega zbog svojih funkcija koje ima kako kao crkveno, jednako tako i kao društveno-političko središte na hrvatskoj obali Jadrana, zaslužuje. Time bi ona dobila status metropolitanskog središta bez izmjene granica ostalih joj susjednih biskupija, nadbiskupija i metropolija. Ovime ni jedna od zainteresiranih strana ne bi ni na koji način ništa izgubila, a teritorijalni ustroj Katoličke Crkve u Hrvatskoj umnogome bi odražavao funkcionalni sustav hrvatskih regija.

Bilješke

* Ovaj rad sufinancirala je Hrvatska zaklada za znanost projektom 3481 (Hrvatska u 20. stoljeću: modernizacija u uvjetima pluralizma i monizma)

[1] Zbog potrebe pastoralne djelatnosti i promicanja zajedničkog djelovanja, ovisno o mjesnim okolnostima više susjednih partikularnih crkava, (nad)biskupija se udružuje u crkvene pokrajine na određenom prostoru. Upravu nad pojedinom crkvenom pokrajinom vrši Sabor istoimene pokrajine, predvođen njezinim metropolitom (Zakonik kanonskog prava, 1966.).

[2] Apostolska administratura je određeni dio crkvenog područja uprave, koji se zbog posebnih i važnih razloga (op. a. primjerice političkih) povjerava na pastoralnu upravu apostolskom administratoru da njime upravlja u ime Pape (Zakonik kanonskog prava, 1966.).

[3] Prostori današnjeg Grada Novalje.

[4] Riječka biskupija tada je obuhvaćala samo Rijeku te Opatiju s okolnim naseljima. Osnovana je 30. travnja 1920. kao apostolska administratura, a zatim nakon dokidanja Slobodne Države Rijeka 1924. godine i njezina priključenja Kraljevini Italiji, 25. travnja 1925. uzdignuta je u rang biskupije.

[5] Prostori današnjeg Grada Paga te općina Povljana i Kolan.

[6] Zadar je bio središte crkvene pokrajine, metropolije još od 1154. godine na osnovi bile pape Anastazija IV. Licet universalis Ecclesiae pastor (Opći šematizam Katoličke Crkve u Jugoslaviji, 1975.).

[7] Šibenska, Splitsko-makarska, Hvarska, Dubrovačka i Kotorska biskupija ušle su u sastav Zadarske metropolije 1828. po odredbi bule Locum beati Petri u kojoj je papa Lav XII. objavio cjelovitu reorganizaciju Katoličke Crkve na području Kraljevini Dalmacije, koja se tada nalazila u sastavu Austrijskog Carstva, kasnije Austro-Ugarske Monarhije.

[8] Biskupije sufragani su partikularne crkve unutar jedne crvene pokrajine, na čijem se čelu nalazi metropolit koji predsjeda Saborom Crkve u istoj pokrajini, odnosno metropoliji (Zakonik kanonskog prava, 1966.).

[9] Iredentizam, tal. irredentismo, pokret nastao u razdoblju ujedinjenja Italije u XIX. stoljeću s ciljem priključenja prostora koji su smatrani talijanskim (Šepić, 1975.; D'Alessio, 2001.).

[10] To su bile tada Ljubljanska i Mariborska biskupija te apostolska administratura za slovenski dio Tršćansko-koparske biskupije, koje su sve zajedno bile pod izravnom upravom Svete Stolice.

[11] Beogradska nadbiskupija tada je bila izravno pod upravom Svete Stolice, jednako kao i dvije apostolske administrature za Bačku i Banat unutar jugoslavenskih granica.

[12] U međuvremenu su se dogodile i promjene u drugim dijelovima tadašnje SFRJ. Tako je primjerice 25. siječnja 1968. ukinuta Apostolska administratura jugoslavenskoga dijela Bačke, uspostavljena 1923., a na njezinu području uspostavljena Subotička biskupija, čime je okončan proces osamostaljena od Kaločke nadbiskupije (Acta Apostolicae Sedis, 1968.).

[13] To su sve teritorijalne opatije izvan Italije, apostolski egzarhati, ordinarijati za vjernike Istočnog obreda, vojni ordinarijati, personalni ordinarijati, personalne prelature, svi apostolski vikarijati osim Rundua u Namibiji osnovanog 13. ožujka 1994. koji je dio Metropolije Windhoek, sve apostolske prefekture uz izuzetak Marshalovih otoka koji su od 23. travnja 1993. dio Metropolije Agaña na Guamu, sve apostolske administrature uz izuzetak kazahstanskog Atyraua koji je dio Metropolije Astane te administrature Južne Albanije koja je dio Metropolije Tirana-Drač, i Personalne apostolske administrature São João Maria Vianney u Brazilu. Uz njih to su još i neovisne misije „Sui juris“ uz izuzetke na prostorima Tihog oceana i Karipskog mora. To su misije Kajmanskog otočja koje su od 17. srpnja 2000. dio Metropolije Kingston na Jamajci, misija Turks i Caicosa koja je od 22. lipnja 1999. dio Metropolije Nassau na Bahamima, misije Funafutija koja je od 26. lipnja 1992. dio Metropolije Samoa-Apia na otočnoj državi Samoa te misija Tokelau koja je također od 26. lipnja 1992. dio Metropolije Samoa-Apia.

[14] Unatoč načelnim odredbama Svete Stolice iz 1983. da „od sada vrijedi da ne bude izuzetih biskupija“ (Zakonik kanonskog prava, 1966.).