Mirjana Polić Bobić, Mijo Korade: Paragvajska pisma: Ivan Marchesetti i Nikola Plantić, isusovci u Paragvajskoj provinciji Družbe Isusove, Matica hrvatska, Zagreb, 2015.

Sažetak

Iz pera vrsne hispanistice, urednice i književne prevoditeljice, redovite profesorice španjolske i hispanoameričke književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te koautora, crkvenog povjesničara i povjesničara kulture, suradnika Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu i nasl. redovitog profesora na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, dostupno je široj javnosti kulturološko ostvarenje koje ima i brojne sastavnice povijesno-zemljopisne naravi, pa je stoga zanimljivo ne samo za povjesničare, hispaniste i druge, nego posebice i za geografe. Prof. Polić Bobić inače se bavi istraživanjem književnosti i kulturne povijesti kolonijalne Amerike te hrvatsko-hispanskim kulturnim vezama, a prof. Mijo Korade hrvatskom latinističkom historiografijom, historiografijom hrvatskoga redovništva, odnosima Crkve i države, poviješću školstva u Hrvata i hrvatskim putnicima i putopiscima. Knjiga se u prvom dijelu bavi Paragvajskom provincijom Družbe Isusove i njezinim misijama u kojima su srednjoeuropski isusovci, među kojima i hrvatski, u okviru opće i kulturne povijesti kolonijalne Amerike dali istaknut doprinos ne samo zemljopisnom širenju misijskih projekata, nego i sveukupnom udjelu Družbe Isusove u kulturi, povijesti, geografiji, književnosti itd. kolonijalnih posjeda. Razmatranim spisima te redovničke pokrajine, u kojoj su o nastanku tzv. redukcija, tj. naseobina u kojima se obavljala evangelizacija indijanskih plemena Guarani i drugih, omogućen je odgovarajući pristup poznavanju onovremenih procesa, uz ostalo i sociogeografskih, u prostoru južnoameričkoga geopolitičkog sraza dvaju katoličkih kolonijalnih imperija, španjolskog i portugalskog.

U porječjima Parane, Paragvaja, Urugvaja s njihovim brojnim pritokama, u okviru većeg broja (više od četrdeset) misija na teritoriju današnje Argentine, Paragvaja, Bolivije i Brazila, između 1585. (1604.) i 1767. ostvarivani su suživot i društveno-gospodarsko uređenje potaknuti djelovanjem požrtvovnih isusovaca, među kojima se ističu i oni iz hrvatskoga prostora tadašnje Austrijske provincije Družbe Isusove, Ivan Krstitelj Marchesetti iz Rijeke i Nikola Plantić iz Zagreba, čija su pisma predmet ove knjige. Red kojem su pripadali zacrtao je stvaranje kršćanskog društva, ustrojstveno i gospodarski izvan utega tadašnjih europskih kasnofeudalnih odnosa, bližeg pravednim novozavjetnim učenjima o ravnopravnosti i vrijednosti svih ljudskih bića. Taj „jedinstveni socijalni eksperiment u povijesti čovječanstva“, koji je imao i svoje političko-geografsko naličje, premda je doživio mnoge poticaje, priznanja i podršku mnogih suvremenika, ugašen je, na štetu posebice brazilskih guaranskih misija. Tome su uzrok bila međudržavna i unutarcrkvena nesuglasja, agresivnost odmetnika i pojedinih kolonizatora te posebice objede i optužbe da misionari zlorabe zasnovane redukcije za svoje bogaćenje i širenje nekoga svojeg zamišljenog kraljevstva. Otuda i kasnije neosnovane i izmišljene reinterpretacije o Plantiću kao „paragvajskom kralju“, kao „komunističkom kralju“ i sl. Od 1585. do 1767. Družba je provela dvadesetpet istraživačkih pohoda, ostavivši o tome brojna pismena svjedočanstva. Epilog gotovo dvostoljetnih nastojanja isusovaca, u vrtlogu dinastičkih interesa i prekrajanja i u sukobu portugalskih i španjolskih geopolitičkih prisezanja, bio je, nažalost, porazan, posebice za stotine tisuća domorodaca koji su pristali na pokrštavanje i novi način života ostvaren kroz misionarske redukcije. Pojam redukcija (lat. reducere – natrag dovesti) ovdje označava misijska naselja, tzv. Paragvajske redukcije u koje su iz divljih krajeva i prašuma okupljani Indijanci da žive sigurni u organiziranoj kršćanskoj zajednici. Prostirale su se na području dugačkom više od 1000 km i širokom oko 300 km, površine više od 400 tisuća četvornih kilometara. Prva je bila Loreto (1609.), u pokrajini Guayara. Najsjevernija redukcija, San Ignacio del Norte, bila je na 16. usporednici, a najjužnija, Yapeyu, između 29. i 30. usporednice južne zemljopisne širine. U početku su bile izrazito ugrožene od neprijatelja kraljevske kuće i guvernera, raznih španjolskih upravitelja i veleposjednika, portugalskih trupa i posebice odmetnika, a kasnije su konsolidirane u tzv. Kršćansku Republiku Paragvaj koja je uživala visoku autonomiju unutar Španjolskog Kraljevstva. U vrijeme procvata redukcija, ustrojenih po načelu „zajednički posjed, zajednički rad, zajednički plodovi“ 30-ih i 40-ih godina 18. stoljeća živjelo je u njima i više od 140 000 osoba. Uređenje naseobina i zemljišnih imanja svakako je bitno utjecalo na stvaranje novoga oblika kulturnog krajobraza u divljim predjelima južnoameričkog kontinenta. U drugom dijelu knjige predstavljena su do sada neobjavljena pisma navedene dvojice hrvatskih isusovaca u izvorniku na španjolskom i u hrvatskom prijevodu, pisma iz njihove prepiske i druga pisma u kojima se spominje Ivan Marchesetti (Rijeka, 10. prosinca 1704. – Candelaria, Paragvaj, 5. veljače 1767.). Ivan Marchesetti umro je u Novom svijetu prije protjerivanja Družbe Isusove 1767. godine. U Argentinu je stigao 1734. i ondje, poslije priprema u Córdobi, od 1738. do smrti djelovao kao misionar i upravitelj u sedam misija. U Nuestra Señora de Fe uveo je plantažni uzgoj štitastih uši – košenila za proizvodnju grimiznih boja te priređivanje lijekova i začina te ustrojio samoobranu grada. Uspješno je pokrenuo proizvodnju i trgovinu poljoprivrednim kulturama u redukcijama (maté, duhan, trska, sukno i dr.). Nikola Plantić (Zagreb, 2. prosinca 1720. – Varaždin, 15. lipnja 1777.), koji je bio u Paragvaju, ali nije poslan u misije, nego je kao profesor filozofije i teologije boravio u Cordobi, vratio se u Hrvatsku gdje je i umro. Prije odlaska u Južnu Ameriku 1748. studirao je filozofiju u Zagrebu i Grazu, a teologiju u Trnavi te 1747. zaređen. Bio je i rektor isusovačkoga kolegija u Buenos Airesu te superior u Montevideu. Nakon izgona isusovaca na temelju patenta Karla III., vratio se 1768. u Zagreb. Od 1771. bio je rektor isusovačkoga kolegija u Varaždinu, gdje je ostao i nakon ukinuća reda 1773. Popraćena opsežnim bilješkama, pisma Marchesettija i Plantića subraći pohranjena u argentinskom državnom arhivu, svjedoče o misijama, tegobama, gospodarskom i društvenom ustroju, svakodnevnom životu, dvojbama i borbama misionara, kolonizatora i domorodačkih plemena. Prepisku je pronašao pok. Milan Blažeković te ju je predao 1992. godine drugom autoru knjige dr. Koradeu. Ova pisma, kao izvorna svjedočanstva, važna su potka u izučavanju povijesno-zemljopisnih okolnosti tristogodišnjega kolonijalnog razdoblja i nastanka južnoameričkih društava. Autori su ih popratili znanstvenim studioznim razmatranjima o životu i radu dvojice misionara te njihovu utjecaju na subraću redovnike, druge suvremenike i naraštaje koji su slijedili. Posebno je obrađena i legenda o kralju Nikoli, tj. intriga o Plantiću kao kralju paragvajskih Indijanaca, izmišljena i proširena za potrebe pristalica sramotno rigidne reakcije na jednu humanu, gospodarski uspješnu misionarsku stečevinu i koliko je bilo moguće, ostvarenje pravednog suživota domorodaca i kolonizatora. Svakoga geografa, kao i brojne druge čitatelje, zanimat će ovo štivo kao dokumentacija i svjedočanstvo jednog vremena i geopolitičkih zbivanja unutar kojih je, unatoč brojnim poteškoćama, ostvarena jedna od najhumanijih do sada poznatih ljudskih zajednica. Kada su godine 1750. Španjolska i Portugal provele bestidnu trgovinu s gradovima-misijama zamjenom sedam redukcija na istočnoj obali Urugvaja za bogatu koloniju San Sacramento na ušću rijeke La Plate, u mjesec dana moralo se iseliti 30 tisuća ljudi sa svom pokretnom imovinom iz sedam misijskih župa. Guarani su morali prepustiti sav svoj 150-godišnji trud svojim neprijateljima. Brojni prosvjedi civilnih i crkvenih vlasti u Americi i u Španjolskoj nisu, nažalost, bili od pomoći. Unatoč kasnijem povratu na prijašnje stanje, protjerivanjem isusovačkog reda u Portugalu, ubrzo i u Španjolskoj, te geopolitičkim previranjima u 19. stoljeću, baština prosvjetiteljskih i vjerskih misija ubrzano se gasila. Ipak, ostale su brojne potvrde, uz ostalo i pisma naših redovnika, veličanstvenog postignuća jednoga crkvenog reda, doprinosa općem boljitku svijeta. Isusovci su svojim redukcijama u Paragvaju ispisali zasigurno jednu od najljepših stranica socijalne povijesti kao i povijesnog zemljopisa na karti svijeta. Knjiga je izašla u izdanju Matice hrvatske, kao prva knjiga u sklopu edicije Biblioteka Historia. Glavna urednica je Romana Horvat, a recenzenti su dr. sc. Marino Manin iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu i dr. sc. Damir Zorić, etnolog i povjesničar iz Matice hrvatske. Knjiga ima dvjesto četrdeset šest stranica s osamnaest slika (dvanaest u bojama), bibliografijom i kazalom osobnih imena. Kao što je s uspjehom i suosjećanjem za Guaranske redukcije svojevremeno prihvaćen filmski oskarovac Misija na ovu temu, tako i ova knjiga ne ostavlja ravnodušnima sve one koji teže pravednijim i humanijim odnosima među ljudskim zajednicama.