Književno djelo S. S. Kranjčevića bilo je - kao valjda nijedno u našoj književnosti - »izloženo« najrazličnijim zahvatima književne kritike, sve tamo od napisa Milivoja Šrepela (u Viencu 1885) pa do dana današnjega. Ogromni kvantitet interesa za Kranjčevićevo djelo mogao bi biti dokaz o vitalnosti toga djela, koje je svojom umjetničkom snagom pobuđivalo pažnju generacija književnih kritičara. Kvalitet toga interesa, međutim, mogao bi opet biti dokaz o izvjesnoj nemoći književne kritike, koja je baveći se Kranjčevićem iz generacije u generaciju stalno bila pred jednako zagonetnim, čudnim, trajno otvorenim pitanjima.
