Nijedno razdoblje hrvatske književnosti ne pruža tako zanimljiv i raznovrstan materijal za komparativistička istraživanja kao hrvatska moderna. Barčeva definicija »Zaokret prema Evropi« sadrži u sebi sve osnovne ideje hrvatskih modernista - težnju da se ažurno prate glavne pojave u evropskom kulturnom životu, da se uspostave izravni do- diri, da se nadoknadi zaostajanje u našem književnom razvoju, da se uklone dotadašnja geografska i idejna ograničenja, da se ubuduće krene ukorak s ostalim književnostima. Iako je moderna, za razliku od prethodnih razdoblja, prvenstveno orijentirana prema zapadnoevropskim literaturama, s kojima dolazi u dodir bilo direktno (austrijska, njemačka, nešto manje talijanska), ili pretežno indirektno (u prvom redu francuska i skandinavske književnosti), ipak se ne bi moglo reći da slabe njezine veze sa slavenskim literaturama, već prije da se slika tih veza mijenja. Ruska književnost, kojoj je utjecaj bio dominantan u doba realizma, prevodi se, čita, ocjenjuje i proučava i dalje, ali težište ostaje na realistima i nastavljačima njihove tradicije, dok u prvi plan interesa naših modernista stupaju književnosti onih slavenskih zemalja u kojima je kulturna, književna i opća društvena problematika bila donekle slična hrvatskoj, a to su Češka i Poljska.
