o u svome razvitku sve više potiskuje klasične forme tradicionalne književnosti zamjenjujući ih drugim, adekvatnijim oblicima. Nove generacije ne njeguju neke tradicionalne vrste usmenoga stvaralaštva (epska pjesma, bajka itd.), pa stoga te vrste nemaju perspektive porasta i razvoja. To međutim ne znači da je uloga usmene književnosti u suvremenom društvu neznatna. U tradicionalnim ili modificiranim vidovima usmena umjetnička riječ kod nas je još uvijek značajno sredstvo neposrednoga odahnuća od svakidašnjega života, jedan od prvih katalizatora duhovnih preokupacija masa. Čak i u sredinama gdje je moderno društvo s novim oblicima kulture zacrtalo široku brazdu usmena književnost, kao osobit umjetnički izraz suvremenoga čovjeka, i dalje živi u neobičnom šarenilu proznih pričanja, prije svega u ratnim ispovijestima, šaljivim pričama i anegdotama. Ta svojevrsna stvaralačka aktivnost gradskih i školovanih masa specifičan je produžetak tradicionalne prozne književnosti, koja u zabačenim krajevima egzistira gotovo u formama i razmjerima iz starijih vremena. Živa umjetnička riječ predstavlja značajan oblik kulturnog iživljavanja ljudi, kojima moderno društvo još nije pružilo u svemu odgovarajuću zamjenu za njihovo usmeno stvaralaštvo. Premda i u zaostalim područjima mnoge vrste prozne književnosti kao živi oblici usmenoga stvaralaštva pripadaju prošlosti, mogu se i danas pronaći izvrsni kazivači s repertoarom koji se odlikuje originalnim i osebujnim karakteristikama. U nekim mjestima Bukovice, osim pjesama uz gusle koje se rjeđe čuju, usmena narodna književnost još je uvijek bujna. Najčešće su kratke lirske pjesme, momačke i djevojačke, koje se pjevaju uz kolo i prate sve vidove života tamošnjih ljudi. U njima se mogu otkriti odrazi vrlo starih vjerovanja, običaja i obreda i refleksi najnovijih zbivanja: sateliti, socijalistički preobražaj, međunarodna politička situacija itd. Autor ovih redaka lično se uvjerio o tome.
