Učenje dalmatinskog filozofa G. Politea (Split, 1827 - Venezia, 1913) o umjetonsti i njezinoj društvenoj funkciji, predstavlja u 19. vijeku neprocjenjiv doprinos naučnoj spoznaji biti umjetničkog stvaranja, koliko zbog njegovih originalnih misli, kojima je već 1850-tih godina označio smjernice današnje filozofije umjetnosti, toliko zbog principijelnog i beskompromisnog stava u obrani umjetničkog stvaranja u doba ikad je ovo bilo postalo predmetom beskrupulozne kritike najdisparatnijih i šesto kontradiktornih filozofskih sistema, u prvom redu klasičnog idealizma i pozitivizma.