Pitanja i problemi pred kojima zastaje prevodilac literarnoga teksta brojna su i teška, a teorija prevođenja ne daje odgovora ni na ona osnovna. Sami prevodioci kao i njihovi kritičari još se nisu suglasili u tome da li treba prevoditi svaku riječ originala, ili je dovoljno prednijeti same ideje; mora li prijevod odražavati stil pisca ili stil prevodioca; mora li prevedeno djelo biti suvremenik originala ili prevodioca; smije li prevodilac dodavati ili oduzimati originalu itd. K tomu prevodilac poezije prisiljen je rješavati i specifične probleme, uz one već poznate probleme vesifikacije. Uzmimo na primjer pitanje bukvalnog prevođenja ili prepjevavanja stranog pjesnika. U valoriziranju tih metoda obično se polazi od pretpostavke da se prepjevavanjem pjesme može ostvariti viši stupanj estetske doživi jajnosti, ali da se ne može istodobno garantirati stopostotna autentičnost misli i ideja. I obratno: da se bukvalnim prijevodom sigurnije može prenijeti ideja i smisao originala, ali ne može se dostići željena umjetnička razina. Ako je to tako, za koju se od dviju metoda odlučiti i kojoj dati prednost? Osim toga, opredjeljenje za jednu od metoda zavisit će i od niza raznih faktora: od sposobnosti i temperamenta prevodioca, od njegovih mogućnosti i afiniteta; od prirode jezika s kojega i na koji prevodi; od stupnja stranog poznavanja jednoga i drugoga jezika; od samoga teksta, koji može biti lako prevodiv i gotovo neprevodiv. Dodajmo još da su rijetki prevodioci poezije što se konstantno služe jednom određenom metodom za prevođenje stiha, jer u jednoj istoj pjesmi mi možemo naći bukvalno prevedene strofe paralelno s prepjevanima, ili bukvalno prevedene stihove u kombinaciji s prepjevanima.
