Konac XIX i početak XX stoljeća, poznat u hrvatskoj književnoj povijesti kao doba hrvatske modeme, stilski je heterogeno razdoblje, u kojem se književno stvaralaštvo kreće u širokom dijapazonu od realističkog, naturalističkog i impresionističkog do skromnih početaka simbolističkog i futurističkog izraza. Takva mješavina stilova nazočna je doduše u to doba i u drugim evropskim književnostima, ali rijetko je gdje, osim u slavenskima, i to prvenstveno onima srednjoevropskoga kruga, našla svoje mjesto i u programatskim napisima, gdje se pod firmom »slobode stvaralaštva« otvaraju vrata svim evropskim strujanjima, pravcima i pobudama, sve u želji da se što prije nadoknadi zaostajanje i krene u korak s Evropom. U tom su procesu značajnu ulogu za hrvatsku književnost odigrali i kontakti sa slavenskim zemljama i njihovima literaturama, koji su na samom razmeđu stoljeća bili mnogo življi nego ikada, a poznavanje pojedinih slavenskih jezika i književnosti mnogo potpunije nego u prethodnim razdobljima. Dapače, mada Modema znači otvaranje prema zapadnoj Evropi i skandinavskim književnostima, ona ne napušta u nas već tradicionalnu svjesnu slavensku orijentaciju, koju će propagirati, što stvarno, a što pretežno deklarativno, predstavnici svih generacija i grupacija toga razdoblja.
