U radu »Sintagmatski kompleksi i sintagmatska aksiomatika« prikazali smo sintagmu kao geštalt i kao osnovnu i nužnu govornu strukturu. Kod naših analiza vodio nas je uglavnom semiološki kriterij, ali smo sintagmu promatrali i s drugih stanovišta: unutrašnjo-funkcionalnog, vanjsko-funkcionalnog i infrastrukturalnog. U uvodnim poglavljima sintagmatske teorije nismo mogli postupiti drukčije jer je, kako znamo, infrastruktura sintagme u službi njezine vanjske funkcije, a ova u službi opće-semiološke. Stoga su svi ti kriteriji sintagme među sobom tijesno povezani i, premda ih je teško odvajati, mi ćemo ovdje pokušati da insistiramo samo na jednome od njih, na morfostrukturalnom.