Pišući kako je svoju Juditu (1501) sastavio »po običaju naših začinjavac i jošće po zakonu (...) starih poet«, Marko Marulić je nedvosmisleno i točno odredio svoje pjesničko ishodište u književnoj tradiciji vlastitog jezika i u bogatoj epskoj tradiciji evropskoj, u prvom redu grčkoj i rimskoj, a onda i talijanskoj. Odredio je u stvari putove na sjecištu kojih se rodila čitava hrvatska svjetovna književnost, i ne samo rodila nego i dalje rasla, samo su funkciju »začinjavac« sve više preuzimali sami tvorci te književnosti, pa je gotovo svaki od njih kao svoga »začinjavca« mogao naznačiti kojega od svojih prethodnika ili više njih. U takvu se odnosu - imamo li u vidu epiku - sasvim lijepo mogu promatrati Zoranić i Krnarutić prema Maruliću, Baraković prema Zoraniću i Maruliću, Gundulić prema Vetranoviću i vjerojatno prema Maruliću, a N. i P. Zrinjski.
