Prisutnost dijalektalnih komediografa Angela Beolca zvanog Ruzante, Andrea Calma i Gigija Artemija Giancarlija u renesansnom teatru djelovalo je izazovno na mnoge umišljene umjetnike koji su u dijalektalnoj ili pluridijalektalnoj upotrebi vidjeli izlaz za svoj deficitarni talent. Jezični i dijalektalni promiskuitet - usmjeren na mehaničko izazivanje smijeha - sam je po sebi ukazivao na dezintegracioni proces renesansnog izražajnog jedinstva i otvarao put commediji dell’arte, gdje se pretvorio u neku vrstu pokretačke snage ili je postao surogat komične komponente. Dok je "lingvistički ideal u društvu s aristokratskim i rafiniranim manirama i težnjama, kakvo je bilo društvo intelektualaca u cinquecentu, koje je živjelo u dvorskom ambijentu ili je bilo orijentirano na nj ili pak pod njegovim utjecajem, bio ideal isto tako rafiniran i aristokratski jezik, što je odgovaralo njegovu estetičkom i hedonističkom idealu... - dok se odvijala borba protiv preostalih pobornika latinske riječi -što ne dopušta da se govori- o bilingvizmu u smislu valjane afirmacije latinskoga pored talijanskog jezika u usmenoj i pisanoj upotrebi", dotle "ostaje onaj drugi bilingvizam koji se može razabrati u dualizmu vulgarni (tj. talijanski) - dijalekt"; dotle je, konkretnije rečeno, grupa književnika, koja se formirala usred društvenih promjena, osjetila potrebu za probijanjem kore konvencionalne književnosti i manirizma, za razbijanjem mehanički montiranoga leksičkog, sintaktičkog i stilističkog aparata pribjegavajući svakodnevnom govoru, mobilnom i vitalnom, koji je građanska klasa stvorila za sebe i koji je dobivao silan impuls od raznih narječja.
